Elif Shafak: Kopile Istanbula

Nikada nije kasno za otkrivanje nama novih autora. Nakon što mi se 2019. njen najnoviji roman 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu elegantno smjestio na prvo mjesto najboljih knjiga koje sam pročitala prošle godine, nisam htjela predugo čekati i odabrala sam Kopile Istanbula, jedan od Shafakinih najpoznatijih romana.

I ponovno sam otputovala u okuse i mirise Istanbula, tog bisera na dva kontinenta, grad koji je u isto vrijeme i neopisivo europski moderan, ali i azijski tradicionalan, grad poharan nemilosrdnom prošlošću kao poprište nekih od najružnijih događaja koja su se ljudima mogla dogoditi.

Teško je opisati osjećaje pobuđene u meni kad uplovim u maštovite, predivne, ali i nemilosrdne stranice pisanja Elif Shafak.

U isto vrijeme s jedne strane lebdim od boja, tonova i nekih nadnaravnih emocija, a s druge strane nalazim se čvrsto na zemlji, ljuta i razočarana ljudima, njihovim odlukama i posljedicama koje te odluke donose.

“Istanbul je miš-maš deset milijuna života. On je otvorena knjiga deset milijuna ispremiješanih priča. Istanbul se budi iz svog nemirnog sna, speman za kaos jutarnje gužve. Odsad nadalje previše je molitvi koje treba uslišiti, previše prostota koje treba zamijetiti, i previše grešnika, kao i previše nedužnih, koje valja držati na oku.”

Asya odrasta u Istanbulu, u obitelji koju čine same žene. Živi s prabakom, bakom, majkom i tetama. Muškarce u njihovoj obitelji prati zla sudbina ranog umiranja. Iz uže obitelji živ je jedino Asyjin ujak Mustafa kojeg su prije dvadesetak godina žene u obitelji poslale u SAD kako bi možda izbjegao svoju sudbinu.

Asya nema oca, odnosno ne zna tko joj je otac i ta ju je činjenica u očima javnosti, te posebice obitelji obilježila kao kopile.

Asya nije tradicionalna, živi po svojim pravilima, slušajući Johnnyja Casha i čitajući francuske egzistencijaliste te u isto vrijeme provodeći dane u društvu cigareta i prijatelja sličnim njoj samoj.

Neki baner

Život joj se pomalo počinje mijenjati kad u Istanbul stigne mlada Armanoush, Amerikanka djelomično armenskog podrijetla, koja je odlučila pronaći korijene svoje bake koji potječu iz Istanbula iz kojeg je davnih godina protjerana, kao i većina Armenaca. Armanoush mora otkriti više o svome podrijetlu jer ni sama ne zna koliko je istine u svemu što pričaju sudionici chata američkih Armenaca koji većinom ne nalaze lijepe riječi za Turčine.

Armanoush je, igrom slučaja, Mustafina pokćerka te svojim dolaskom pokreće lavinu događaja u svojoj i Asyjinoj obitelji. Mnoge tajne izlaze na vidjelo, često i ponižavajuće i neizmjerno potresne, ali stvaraju se i predivne veze između snažnih i neovisnih žena, obilježenih mnogim životnim tragedijama.

“Zlatno pravilo mudrosti za istanbulske žene: Kad ti dodijavaju na ulici, nikad ne odgovaraj, jer će žena koja odgovori, a posebice ona koja opsuje muškarca koji joj dodijava, samo raspiriti njegov zanos!”

Ovaj me roman fascinirao svojim stilom, opisima likova, zanimljivih i na trenutke komičnih žena od kojih svaka nosi neko svoje breme, koje često skriva od ostatka obitelji. Iako iznimno tradicionalne, žene obitelji Kazanci vrlo su snažne i hirovite, u potpunosti drugačije jedna od druge i to ih čini toliko privlačnima, ali i enigmatičnima.

Elif Shafak: Kopile Istanbula
Žene i čine ovaj roman.

Njihova sposobnost prilagodbe je nevjerojatna, način na koji stoje jedna uz drugu hvalevrijedan. One su i ranjive i često nesigurne, ali ne daju da ih išta pokoleba. Naučene su boriti se same za sebe, na muškarce se nisu mogle osloniti.

Mnogo sam naučila iz ove priče, Elif Shafak me upoznala s jednim dijelom povijesti o kojem sam neizmjerno malo znala. Kroz fikciju je uspjela ukratko ispričati tužne trenutke armenskih obitelji koje su protjerane iz Turske tijekom 1.svjetskog rata. Iako Turkinja, nije štedjela svoj narod te je čak izvedena i pred sud zbog njihovog ocrnjavanja. Još je puno gorčine u potomcima protjeranih Armenaca, dok mnogi Turci nisu ni upoznati s tim dijelom svoje povijesti, ili je namjerno pokušavaju ignorirati i zaboraviti.

“Svijet je ionako koma. Prošlost i budućnost, ovdje i ondje… sve je isto. Svuda ista bijeda. Bog postoji ili ne, ili je jednostavno previše dalek da bi vidio jad u koji nas je sve bacio”

Ovaj je roman spoj tradicije i modernog svijeta.

S jedne strane nalaze se srednjovječne žene i starice koje se čvrsto drže svojih običaja, ali i svako toliko odskaču od tih duboko ukorijenjenih principa, a s druge strane imamo mlade, buntovne žene koje se pokušavaju pronaći u ovom ludom svijetu, eksperimentirajući i buneći se protiv nametnutih normi. Uživala sam u svakom njegovom aspektu, Elif Shafak me ponovno uspjela natjerati da se zaljubim u ulice, hranu i mirise Istanbula te me svakom svojom rečenicom sve više vuče u taj nama toliko daleki svijet. Jer, iako se smatraju Europljanima, ipak u njima leži još jedan potpuno drugačiji način života na koji bi se netko novi trebao dobro prilagoditi.

“No vjeruj mi, baš kao u svakome narodu, i u Turskoj postoje ljudi dobra srca i zli ljudi. Jednostavno je tako.”

Izadavač: Hena com / via: Books, Movies, Music

Neki baner