Sa svih strana me bombardira savršenstvo. Vrište na mene slike savršenih žena. Napadaju me s portala, s neonskih reklama, iz časopisa, s televizije, s društvenih mreža, čak i iz kataloga trgovačkih lanaca.
Fotošopirano savršenstvo u službi naših kompleksa.
Teško je odoljeti.
Gledam sve te savršene frizure, tijela, domove, savršeno postavljene stolove, savršene obitelji, savršene solerice, kćeri, majke.. O savršenim zubima, make upovima, noktima, tenu, da ne govorim. Poručuju mi da ništa moje nije dovoljno dobro.
Neorganizirana sam. Frizura mi nije top. Taj kaputić i te cipele su lanjski snijeg. Ručak koji sam skuhala nije zdrav, ima previše kalorija. A što je s čvrstom guzom, nogama, vretenastim mišićima? Nije ni čudo da se ne osjećam dobro.
To je previše šminke. To je premalo. Ovo moram nositi u svojim godinama. Ovo nikako ne smijem nositi u svojim godinama. Karijera mi ne smije trpjeti zbog obitelji, obitelj mi ne smije trpjeti zbog karijere. Moram biti tu za sve, moram naći vrijeme za sebe.
Moram voljeti sebe kakva jesam, a da bih to postigla, moram se promijeniti. Smršaj, vježbaj, sredi se, njeguj se, kupi sve proizvode, uredi dom ovako, skuhaj onako, živi na ovaj način, radi na onaj. Slomi se, iskompleksiraj se, oboli i bankrotiraj pokušavajući dostići savršenstvo.
Teško je odoljeti.
Sve znam. Znam da ne postoji savršenstvo, znam da u životu imam to što imam i od toga se trudim izvući najbolje. Znam da ne trebam podlijegati tim sugestijama koje kažu da nisam dovoljno dobra, lijepa, uspješna. Ali, padam.
Photo by Sam Moghadam Khamseh
Teško je odoljeti.
Pa se uhvatim kako nezadovoljno promatram svoj odraz u ogledalu, kako mi sve moje izgleda obično i bez veze, gledam koliko sve može bolje, sve te savršene uspješne žene, vidim koliko sam daleko od toga.
A savršenstvo vrišti i vrišti, skače na mene iz svakog ekrana, iza svakog ugla. Napada me, pokazuje prstom na moje bore, mrlju na stolnjaku, ispucale vrhove, neodrađene zadatke…
Padam na tom ispitu.
Fotošopirano savršenstvo koje nije za mene
Napokon priznajem sebi, ne mogu ja to, ne znam, ne želim, neću!
Ne želim biti savršena!
Želim biti svoja, opuštena u svom tijelu, životu i glavi. Činiti za sebe i oko sebe ono što me veseli, a ne ono što mi netko diktira. Oprostite mi vrišteća savršenstva, ali, ja više ne kupujem to što prodajete!
I zato namigujem svom nesavršenom odrazu, pozdravljam novu boru, podižem čašu i nazdravljam sebi i svom divnom, običnom, životu. Moje nesavršenstvo mi savršeno dobro stoji.
Živjela!
#BLOG piše Vjetar je Sretan
