Gdje su nestali leptiri

Često se uhvatim kako sam previše odrasla. Mislim, sa svoje 42 godine ništa drugo se od mene ni ne očekuje.

Mi odrasli, čudna smo bića. Ne primjećujemo više šuštanje lišća u jesen. Ne volimo vrućinu ljeti. Život nam se svodi na jurcanje za novcem i karijerom. Kad smo na ljetovanju, ne gledamo kako more živi. Ono nam je naprosto ili pretoplo ili prehladno. Ispijamo kavice po kafićima, jer kava je nešto najbolje što postoji, ona nas budi, diže nas iz mrtvih, omogućava kakvu takvu socijalnu interakciju.

Imam desetogodišnju djevojčicu. Da bih je bolje razumjela, vrlo često se prisjećam vlastitog djetinjstva. Prisjećam se što mi je bilo važno, kako sam dječjim očima gledala svijet oko sebe… sjetim se što sam ja voljela kad sam bila njenih godina, što me oduševljavalo a što užasavalo. Uhvatim samu sebe kako je bolje razumijem. I to mi je jako važno.

Često legnem tako navečer u krevet i gledam gdje sam taj dan pogriješila. Gdje sam je tretirala kao odraslu osobu, a ne dijete, i gdje sam joj ukrala komadić djetinjstva pokušavajući od nje napraviti starmalo dijete.

Nema smisla pričati koliko se djetinjstvo moje generacije razlikovalo od današnjeg. Zanemarimo tehnologiju, i sagledajmo samo koliki pristup informacijama ima današnje dijete. Wikipedia, YouTube, Internet općenito… najljepši poklon koji sam ikada dobila bile su Opće enciklopedije koje sam listala u potrazi za informacijama, jer sam bila radoznalo dijete. Svaka knjiga čuvala se pomno i čitala ispočetka.

Danas moje dijete uzme mobitel u ruke i sazna sve što želi. Nema više čari otkrivanja, upornosti, istraživanja.

Nedavno je moja kćer kući donijela bubamaru. Zatvorili smo je u staklenku, dali joj meda, vode, proučili detaljno kako je očuvati na životu. I čudesno je koliko je ona zavoljela jednu običnu bubamaru, slatko biće koje je satima promatrala u tom malenom kozmosu kojeg smo joj priuštili. Ja sam sve gledala kao eksperiment kakvu dušu i srce, te koliko ljubavi može imati jedno dijete. Na kraju, zaključila je kako je bubamari bolje u prirodi, i iz ljubavi je oslobodila.

Meni je palo na pamet, djeca su oličenje ultimativne ljubavi. Preživjet će čak i bol rastanka ako iskreno vole. Ljubav je iznad egoizma, iznad boli. Iznad tuge.

I tada sam sanjala leptire. Sanjala sam livadu svojeg djetinjstva, prekrivenu visokom travom i raznobojnim cvijećem, baš onako kako je se sjećam. Sanjala sam veselu ciku djece u potrazi za svakim malenim cvijetom, svakim leptirom koji se spustio na njega. Radovali smo im se i nikad ih nismo uspjeli uloviti. Bilo je svjetloplavih, žutih, šarenih… tisuće i tisuće leptira preletjelo je kroz moje lijepo djetinjstvo, i svakog pamtim.

Pamtim trenutak, jer djeca žive za trenutak.

Pamtim njihove šare i njihova imena. Znam da je nebesko plavi imao malena krila i volio je poljske orhideje. Pamtim prve, žute proljetne leptire koji su se savršeno stapali s prvim jaglacima. Pamtim kako smo trčali za njima dok nas je visoka trava šibala po golim razbijenim koljenima. A najviše, sanjala sam sreću. Čistu, nepatvorenu sreću malenog djeteta koje lovi leptire. Sreću djeteta koje živi za trenutak ljepote i božanske dobrote. Sreću kad skreneš pogled prema toplom ljetnom suncu koje te grije.

Probudio me alarm mobitela u 5 ujutro. Vrijeme je za posao, vrijeme je da se izgradi karijera i zaradi još više novaca. Jer potreban je da bih kupila sreću. Da, danas je kupujem. Danas se moja sreća mjeri brojem nula na mojem računu. Nule s kojima kupujem djeci sve što treba, nule s kojima vozim dobar auto i jedem zdravu organsku hranu.

Ali, nestali su leptiri. Trenuci sreće sada su tako kratkotrajni i život se pretvorio u odrastao. Više ne gledam prvu proljetnu travu kako raste, okružena sam nehumanom gomilom betona. Godišnja doba se izmjenjuju dok ja kukam kako je hladno, vjetrovito, vruće… ali zaobilazi me ljepota jesenskog lišća, i zaobilazi me žamor proljetne kiše.

Leptiri i cvjetna livada nestali su odavno, sad ih se samo sjećam kad gledam svoju djecu. I želim opet biti nevino dijete, jer život, to su raznobojni leptiri i bubamare… život nije umjetan i ne smije to postati.

Ja sam dovela do toga. Ja sam dozvolila da dijete u meni nestane, da postanem ljuštura koja hoda, radi i umre na kraju. Žudim ponovno za radosti života.

I kad se budem odmarala, jednom kad djeca narastu, želim ponovno kao maleno dijete, hodati cvjetnom livadom i živjeti s leptirima. Nadam se da neće biti prekasno, i da će oni još uvijek biti isti kakve ih pamtim. Nadam se da će sijati toplo proljetno sunce, a ja ću rukama zaštititi oči, pogledati u plavo nebo… i biti sretna.