Gorke suze…

Veče je svojim senkama već pokrilo pola dvorišta, a tupa oštrica mlitavom rukom i sa pola snage odzvanja po cepanicama, lomeći ih na parčiće. Znoj sa umornog čela usamljene žene kaplje, kao da kaplju suze i kvase već suncem dobro osušeno drvo. Znoj kao neka kiša suza, koje naviru iz sećanja žene koja zamahuje sekirom, zamišljajući da tako seče delove svog života – života u kojem je upoznala čoveka koji joj je doneo tugu. Onog čoveka koji bezbrižno i veselo pije piće jedno za drugim, ne znajući da ih njegova žena gorkim suzama puni. Onog čoveka koji će jutro dočekati u tuđim rukama, nepoznatim i zalivenim morem alkohola, a to more mogu zameniti suze jedne devojčice, koju uspavljuje par zrikavaca u ovoj prolećnoj noći, umesto očevog glasa.

Sve je to slika jedna za drugom koje kao na nekom filmu idu u nizu i koje se ponavljaju svako veče, a da li će se alkohol zamutiti i doneti nešto loše ili dobro, to još niko ne zna. Da li će se muž i otac dozvati pameti kada dođe jutro ili će mamurno tumarati ulicom pokušavajući da pronađe put do kuće, one kuće u kojoj ga uvek neko čeka?

Tužna lica na pragu će ga podsetiti da je još jednom proveo besanu noć u tuđem zagrljaju i sa tuđim uzdisajima umesto sa tihim i bezbrižnim udasima svoje jedinice. Hoće li jedno jutro sunce dovoljno snažno ispeći tu usijanu glavu i razbistriti um jednom za svagda. Sve se čini da su to čuda koje sunce ne može da uradi, niti jedan plač uplašene devojčice koju nema ko da zaštiti, kao ni usamljene i istrošene žene, što od suza što od napornog rada.

Da li je to ona sreća koju je tražila i da li je to zaslužila, da joj svako veče donosi tugu, a svako jutro donosi želju da ne ustane, da posustane….

Neki baner

Veliko je breme pred njom, velike su nade u čuda, a vreme curi i ističe, kao njene suze koje će valjda jednog dana prestati, presušiti i ostaviti sve za sobom u potrazi za nekim boljim životom, za nekim novim čudom, sa svojom malom princezom, daleko od ovog jada.

M.M.

Neki baner