Srela sam juče prijatelja iz srednje škole. Kaže da se ženi. Čestitam mu od srca, osmjehnem se. Odem.
Stanem ispred srednje škole. Velika bijela zgrada s plavim krovom. Zvoni za veliki odmor. Negdje među srednjoškolcima vidim klinku s kosom do ramena, s osmijehom preko lica. Vidim sebe kako izlazim s drugaricama, čujem svoj smijeh od skoro petnaest godina ranije. Trepnem, slika se izgubila.
Ulazim na vrata, i krećem se hodnikom. Kao hipnotisana, gledam bijele zidove i dugačke hodnike. Sada nekako pusti i ogoljeni, mali. Nepromijenjeni. Sretnem profesore koji su mi predavali. Zagrle me ljudski, prijateljski i pitaju za zdravlje. Nonšalantno prođem rukom kroz kosu, nasmijem se i kao da nikad te godine nisu prozujale pored nas. A jesu. I te kako.
Prošle su između svih bora i kišnih kapi. Rasule nas, školske drugare, poput bisera, svuda po svijetu. Prošle su godine, rođenja, svadbe i sahrane, a mi nismo bili tu jedni za druge, kao kad smo maštali u srednjoj školi, u prvoj klupi, na maturskom plesu. Kad smo obećavali da ćemo uvijek biti u kontaktu, da ćemo se uvijek sastajati u našem rodnom gradu. Kad smo vjerovali da postoje prijateljstva koja vječano traju. Prošle su zore i pijanke, raskidi i zaljubljivanja, a nismo ih podijelili jedni s drugima. Ni stikerima se ne ljubimo u obraze.
Bože, kako bih nekad, samo na tren, da se vratim na čas digitalne elektronike, u IV-7, u učionicu na drugom spratu, desni hodnik, vrata lijevo, red do prozora, druga klupa. Samo jedan minut da se podsjetim one nemarnosti prema životu, prema problemima. Da predahnem. Da se od života odmorim.
Iako prisutni na fejZbuku, zapitam se gdje su sada svi školski mangupi i sveske iz fizike. Da li zaista nas pamte kao najbolje? Zapitam se gdje je moja nekadašnja najbolja drugarica i onaj mali iz zadnje klupe. Ne sjećam mu se imena. Mnoge od njih sretnem, vidim im fotografije sa klincima. Poneko od njih mi mahne u prolazu kad me sretne.
„Hej, kako si?“
„Živi se, ti?“
„Dobro sam. Javi se nekad da pijemo kafu.“
„Hoću.“
I nikad se ne jave.
Sad su ljudi, sad su familije. Ja još uvijek let svoj tražim za krila od plamena. Ja sam i dalje ona klinka s kosom do ramena i s osmijehom djeteta. Još uvijek prkosim godinama. Rasipam se stihovima i pamtim suze nakon čitanja pismenog zadatka i onog keca iz matematike.
Šta se desilo sa našim snovima o budućnosti koje smo dijelili na maturskoj večeri? S onim „prijateljstvo do groba“? Gdje je taj grob neznani pored kog smo ostavili godine i đačke maštarije? Gdje su se sakrile tajne poruke pisane ispod klupe i gdje je ona simpatija iz četvrtog razreda? Kada smo to postali ljudi, kad smo postali stranci? Vidim ih, od mnogih snova je ostala prašina među sveskama za domaći zadatak, ostala su neka nacrtana srca jer su mnoga odavno prestala da kucaju. Ostale su neke fotografije i zidovi škole da podsjete da sam nekad i ja bila đak, i da sam i ja bježala s časova. Ostale su samo priče. Da li se još iko sjeća tih dana? I ovaj moj prijatelj, da li se, prije nego je kazao „Da“, sjetio one naše ekskurzije i simpatije iz srednje škole? Da li mu je kum bio drugar iz klupe? Gdje nestanu skriveni snovi koje smo crtali po prozorskim staklima dok je vani padala kiša? Sjeti li tebe neka pjesma na te dane, ili poželiš da zabroaviš?
Nekad, ko zna koliko godina od danas, srešćemo se. Možda ćemo slaviti neku godišnjicu mature i nećemo se poznavati. Možda će neko od nas sakriti pogled i obrisati suzu. Da sam tada znala da će život biti okrutna zvijer i predivna bajka, ne bih tako žurila da odrastem i zaljubim se. Ne bih žurila da budem samostalna i ne bih se plašila matematike. Možda bih napisala neko pismo i zatvorila u staklenu flašu i sakrila na nekom tajnom mjestu za buduće generacije. Ja sam još i dobro prošla kockajući se sa životom. Mnogi nisu imali tu šansu.
Nekad, voljela bih da ih sretnem, te ljude iz IV-7, da im kažem da su, uprkos svemu bili sjajni drugari. Da ih ipak čuvam u sjećanju, i evo, ponekad i pišem o njima. Voljela bih da su bili ljudi u pravu kad su mi rekli da se ta prijateljstva nikad neće prekinuti. I kad bih znala da su oni svi ostvarili svoje snove. Ja moje još uvijek ganjam i čuvam bijele zečeve u rukavima. I ipak, ponekad uzdahnem.
Selma Šljuka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
