I Sunce je zvijezda (Nicola Yoon)

Umjetnost je subjektivna, njen doživljaj također. Naravno da ne osporavam nečiji vrhunski stil pisanja ili izvrsnu slikarsku tehniku, ali ono što nas dotakne, naljuti, oduševi ili razočara u različitim vrstama umjetnosti isključivo je subjektivne prirode.

Neće se svakome svidjeti Dickens, Hugo ili Tolstoj, neće svi treperiti nad Van Goghovim plavim nebom ili cijeniti dubokoumnost pojedinih redatelja. I to je u redu.

Ništa nisam očekivala od ovog romana, a dobila sam sve. Doživjela sam svaki događaj u njemu, suosjećala s glavnim likovima, proživljavala njihove riječi i poglede.

Vjerujete li u sudbinu?

Mislite li da su dvije osobe suđene jedna drugoj bez obzira na prepreke? A što kada se život umiješa? Može li iznimno pragmatična osoba u jednom danu promijeniti sva svoja gledanja?

Neki baner

Natasha je rođena na Jamajci, ali skoro deset godina živi u New Yorku. Njena je obitelj ilegalno u državi i spletom određenih okolnosti, mora napustiti zemlju za dvanaest sati. Natashin cijeli život je ovdje, ona nema otočki naglasak i ne poznaje običaje svog rodnog kraja. Stoji čvrsto na zemlji, vjeruje u znanost, voli melankoličnu glazbu i ne dopušta si sanjarenja. Daniel je njena sušta suprotnost, također dijete doseljenika.

Njegova je obitelj iz Južne Koreje i njegovi se roditelji svakodnevno muče kako bi njemu i bratu omogućili što bolji život, onaj koji oni nisu imali. Daniel je pjesnik u duši, neprestano bilježi stihove u svoju bilježnicu od koje se nikad ne odvaja, ali od njega se očekuje da ostvari “američki san”. Medicina na Yaleu, dobar posao, brak s Koreankom i djeca. Tako su to njegovi roditelji zacrtali. Ali sudbina ima drugi plan. Natasha i Daniel su se morali upoznati, sve je vodilo k tome.

“Sami sebi govorimo da se stvari događaju s razlogom, ali to su samo puste priče. Priče koje izmišljamo. Priče bez ikakvog smisla i značenja.”

Natasha i Daniel će u jednom danu proživjeti više nego što netko proživi u cijelom životu, barem što se ljubavi tiče. Sva Natashina uvjerenja bit će poljuljana, svi njeni principi srušeni. Jer ljubav ne bira, ne pita kada i zašto. Jednostavno se dogodi. Daniel će se, s druge strane, morati malo spustiti na zemlju i shvatiti da nije sve crno i bijelo, i da se ponekad neke stvari ne mogu spriječiti.

Ovo je ljubavna priča između dvoje tinejdžera. Ali ovo je i nešto puno veće, puno ozbiljnije.

Roman progovara o razlikama između Amerikanaca i doseljenika, o utjecaju vlastite kulture i običaja na nas bez obzira gdje živjeli. Neke se stvari ne mijenjaju, neki su ljudi toliko uporni u svojim gledanjima da ih je teško uvjeriti u suprotno. Roditelji često, zbog vlastitih neuspjeha i neostvarenih želja, misle da čine dobro svojoj djeci kad ne žele da ponove njihove greške te se trude poštedjeti ih muka. Ali svatko treba odlučiti za sebe, često i pogriješiti kako bi spoznao što je za njega ispravno.

“Jer izbliza sve izgleda kao kaos. Daniel misli da je sve pitanje razmjera. Ako se odmakneš dovoljno daleko I dovoljno dugo čekaš, uvidjet ćeš red. Možda je njegovu i njezinu svemiru potrebno nešto dulje za postanak.”

Kolika je snaga tinejdžerske ljubavi? Je li ovo što se Natashi i Danielu dogodilo realno? Ovdje nastupa ta subjektivnost čitatelja. Cinici će samo frknuti nosom, realisti će sagledati situaciju i procijeniti mogućnost, ali romantičari će se pronaći u ovome romanu, jer su možda nešto slično i doživjeli, jer su se uvjerili da takvo nešto postoji. Kao što sam već napisala, nije ovo samo roman o zaljubljivanju. Ovo je priča u kojoj se mladi umovi razvijaju, propituju svoje postojanje i nešto veće od samih sebe. Priča je to o identitu u svijetu, prilagodbi i prihvaćanju, suočavanju s neuspjehom. Toliko je tema koje se nalaze u pozadini i u kojima se mnogi od nas mogu prepoznati.

Stil Nicole Yoon je predivan.

Poglavlja su kratka, izmjenjuju se naratori, neke situacije su opisane s različitih stajališta i stranice se same okreću. Ovo je jedan od onih romana za koje nisam htjela da završe. Htjela sam saznati što će se dogoditi s likovima, ali mogla bih u nedogled čitati o njihovim životima. Osjetila sam glazbu, čula je kako prati svaki korak glavnih junaka, poistovjetila se s time jer je to glazba koju i sama slušam.

Koliko smo maleni u ovom svemiru koji nas okružuje, koliko nebitni, ali svejedno se moramo potruditi pronaći svoju sretnu zvijezdu i dopustiti da nas vodi. Jer bilo bi šteta da propustimo sve što nas čeka, zar ne?

Izdavač: Znanje

Izvor: Books Movies Music
Neki baner