Ima još dobrih ljudi, samo nikako da dođu do izražaja, znate?!

Godina je 2001. Jasno nam je da sa Đorđem nešto nije ok, svake nedelje smo na neonatologiji u Ša, ali od dr S. B. dobijamo uveravanja da je sve u redu. Sve do trenutka kada on dobija veliki epi napad. Preskočiću taj deo jer je ružan, malo je falilo da završim na robiji, samo to.

Vezama dolazimo do uputa za Zavod za cerebralnu paralizu i razvojnu neurologiju u Skokobanjskoj. Tamo odlazimo na pregled a osećaj je bukvalno isti kao da gledaš film, kao da nisam tamo i da lekar specijalista ne priča meni da je dete previše oštećeno i šta sam čekao do sad?!

Verovatno nisam dovoljno jasan ali osećaj je baš takav, nešto između jave i sna. 

Kao da sam posmatrao događaj sa neke distance, kao da sam glumac u nekom filmu i sve će biti ok kad se završi. Elem, ponovo povlačimo veze i dobijamo hitan uput za ležanje u Sokobanjskoj.

Supruga ostaje sa Đoletom u bolnici ukupno 4 godine, no to sad nije bitno. Ja sam dolazio busom svaki dan u obilazak, jer nisam mogao da radim, a ni da sedim u kući i osećao sam se beskorisno bar koliko i bezvoljno. Bio sam u stanju da zamračim sobu i sedim u fotelji ceo dan.

Situacija nije bila sjajna, Đorđe je pedijatrijski bio prilično loše, podložan čestim upalama, kojekakvim virusima i slično a jedinu šansu je imao u višesatnim fizijatrijskim vežbama koje nije moguće obavljati ako je bolestan. Rešenje je u otpustu i dolasku na vežbe.

Neki baner

Ok, rešenje je potražiti stan u zakup. Mali stan, gde bi supruga i Đorđe faktički samo prespavali. Listamo oglase, zovemo stanodavce i ni blizu. Ili neće da izdaju na rok 4-6 meseci, ili neće malo dete a naročito bolesno. Zamolimo familiju po BG da se raspitaju, kažu nema.

Došao dan za otpust, pakujemo stvari i ne treba naročito da opisujem kako se osećamo, nadam se. U sobu ulazi sestra Mikana Isailović. E ako možete da zamislite kako izgleda “džambas” od žene – tako izgleda.

Debeljuca snažnih ruku, oštre pameti i britkog jezika, rođena i rasla negde iznad Bačevaca u Sokolskim planinama. Baš onakva kakva moraš biti kad radiš sa spastičnom decom i zbunjenim, uplašenim i po nekad histeričnim majkama.

Dakle, upada Mikana u sobu i kaže nam: Pakujte se Šabački cigani majku vam jebem, našla sam vam stan, sam’ da završim smenu pa vas vodim. Okrene se i ode a mi se na brzinu spakujemo.

Završila se smena, vozimo se od Sokobanjske, prolazimo Zvezdin stadion. Mikana, gde nas vodiš, koliko košta i slično? – Nemoj da palamudiš, već vozi. To su neki moji, moći ćeš da platiš stipso, ne brini. Majku vam jebem onu Šabačku. Ok Miki, ok.

I tako se vozimo desetak – petnaest minuta i stižemo do Medaka. Mikana zvoni na interfon, ulazimo u zgradu pa u stan i ništa nam nije jasno. Mislim, stan je povelik i vidi se da se ne izdaje. Ok, nama odgovara i soba sa upotrebom kupatila i kuhinje. Nužda zakon menja.

Ovo je S. moj muž, a kasnije će doći i moj sin. Ajde sad da popijemo kafu pa da ručamo kaže Mikana. – Miki izvini, a da mi prvo odemo da pogledamo taj stan ili će ti prijatelji da dođu ovde? Pitam jer jasno je da je njen stan, a ne bih da ispadne da sam nezahvalan al’ frka mi je.

E, niko te ništa nije pit’o. Sedi tu i pij kafu a ti daj Đoleta meni da i ti popiješ kafu na miru, kaže Bosanki. I nema tu rasprave sa njom. Završili smo ručak i kaže Mikana hajde da vam pokažem sobu. Znači u tom grmu leži zec, ona ima sobu za izdavanje, ekstra!

Spavaća soba, prostrana i čista. Ima i tv, pored kupatila, fino. Onda ukapiram da nešto tu ne štima… Stan ima 2 spavaće, dnevni boravak, kuhinju ali sa njima živi i njihov sin, nešto mlađi od mene. Šta li je smislila?

E ovako stvari stoje, veli Mikana. Gledam kako se mučite, gledam koliko Bosanka provodi na vežbama i ne mogu više. Stan da tražite više-nećete. Mi ćemo spavati u dnevnoj a tebi evo ključevi od stana. Dobro Miki, koliko treba za ovo? -Treba da ti jebem mater ako pitaš još jednom.

4 Meseca su moja žena i dete koristili taj stan. Bez pare i dinara. Bez teške reči, bez podignute obrve a kamo li bilo kakvog prekora od strane tih divnih ljudi. Miki dođe s posla, Đorđe ima temperaturu.

Pere ruke i uzima ga ženi iz ruku da ga istušira “idi met’i kafu i ne seri”.

I još nešto, da nije nje bilo dece posle Đorđa ne bi imali. Ona je ta koja nam je objasnila neke stvari. Gledala je suviše finih porodica koje su se raspadala zbog cerebrale, kaže.

I tako. Ja je odavno ne zovem Mikana. Miki ili kevo. Češće kevo. Ovaj niz sam napisao jer danas sam se čuo sa čovekom koji mi je omogućio pomoć vezanu za moje zdravlje. Ničim izazvan, čak se i ne znamo, sam mi se javio. Ima još dobrih ljudi, samo nikako da dođu do izražaja, znate.

Preuzeto sa: twitter.com/ dete_epruvete/

Neki baner