Draga moja tugo, moja patnjo, moja boli. Neizmjerno vas volim. Da nije vas bih li prepoznala sreću? Bih li joj se radovala? Bih li ju cijenila?
Dragi moji krivi izbori, stranputice, putevi bez smisla. I vas volim. Jer danas vidim da i niste bili tako krivi. Danas vidim da nije bilo vas ne bi bilo ni mene ovakve kakvom se poznajem. A volim se ovakva, onako baš.
Dragi moji padovi, ponori, mišje rupe u koje sam se zavlačila odbijajući sudjelovati u bilo čemu osim u pokušaju da svojom rijekom suza postignem rekord vrijedan Guinnessa. I vama šaljem ljubav. Bez vas bi moj život bio tek pravac. Predvidljiv, plošan, dosadan…
Ima nešto daleko gore od patnje. Biti je nedostojan. Biti jedan od onih rijetkih nesretnika koji prožive život, a da ih tuga gotovo ni ne okrzne. Naša priroda je takva da smo jedino u odsustvu nečega u stanju to cijeniti. Istinski osjetiti vrijednost i svu ljepotu koju nam donosi. Prečesto smo serviranoj sreći, onoj koja nam dođe tek tako, samo usputni prolaznik, prohujimo pored nje poput vjetra, slijepi, gluhi, zatvorenog srca.
A ima li što gore od zatvorenog srca? Duše koja tapka u mraku i sve što vidi su blijede isprane nijanse vlastitog postojanja? Ravnodušnog uma koji je zaboravio kakvog je okusa život?
Znaš li da je zatvoreno srce najveći porok života? Znaš li da je mrak očiju samo kap u moru u usporedbi sa dušom koja odbija zaplivati oceanom života? Znaš li da je tupilo ravnodušnosti poput najoštrijeg noža? Ispušta život iz tebe bez milosti…
Ni ne slutimo koliko smo zapravo privlegirani kad nas tuga posjeti. Svaki put, iznova, daje nam priliku da se pročistimo, da naučimo, da postanemo svjesni ljepote koja nas svakodnevno okružuje.
Postoji li išta ljepše od osjećaja zahvalnosti koji te preplavi svaki put kad odboluješ svoje? Kad suze presuše, oči se otvore i pogledaju svijet kroz neke nove nijanse?
Kao da se penješ na planinu, spotičeš se na gotovo svaki kamen sumnjajući da vrh uopće postoji i taman kad se potpuno slomiš od umora, grizodušja i boli, ugledaš ga. Taj tren znaš da je svaka suza bila vrijedna, jer taj tren ga zaista vidiš, osjećaš ga. Bi li ga doživjela jednako da ti je serviran na dlanu? Poklonjen?
Da bi se radovali krevetu trebamo se umoriti. Da bi se radovali toplom tušu trebamo se uprljati. Da bi se radovali dobroj hrani trebamo ogladnjeti. Isto je i sa tugom u našem životu. Trebamo ju da bi se znali radovati sreći…
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
