Imam snove za živjeti

Pitaju me često, kako uspijevaš smijati se i nadati se kao da sve proživljavaš prvi put? Otkud ti tolika snaga za suočavanje sa sobom, svojim strahovima i lomovima duše koje si preživjela? Ne umoriš li se više od svega, od nastojanja da na sve gledaš pozitivno?

Umorim se, itekako.

Umorim se od stresa, umorim se od bližnjih, umorim se od posla kojeg ne volim obavljati, umorim se od gužvi u gradu, ružnog vremena prošaranog tužnim i zabrinutim licima na ulicama.. Umorim se od ponavljanja istih rečenica, istim ljudima. Umorim se od same sebe najčešće, jer boravak u mojoj glavi se skupo plaća košmarom koji mi ne da mira niti noćima. Da, prokleto sam umorna od svega, kao i većina vas. Samo, nakon toga umora obično se desi sitnica ili dvije, koje kompletno preokrenu stvari u mojoj glavi, te iznova postanem ona nova, vedra ja. Imam dva lica, baš kao i vi. Jedno je ono zabrinuto, skriveno od drugih, koje nije lišeno borbi sa samom sobom i ponekih preostalih strahova.. Imam i ovo drugo, koje nakon svega nekako uspije prevladati i razbiti svu monotoniju života. I znate što, tako i treba biti.

Izmjenjujem se kao oseka i plima, deset puta dnevno je malen broj za moj spektar emocija i raspoloženja. Ali, nikad, baš nikad si nisam dopustila da se kompletno umorim od života i odustanem od svega što sam naumila napraviti dok sam živa. Zašto i kako? Zato što još imam toliko snova za živjeti. Zato što i dalje vjerujem u ono lijepo što dolazi nakon kiše, i dalje vjerujem u beskrajnu, najljepšu dugu prošaranu svim živim bojama. Onu istu koja te tjera da se smiješ iskreno i od srca, kao kada si bio najveće dijete. I dalje u jesenjoj kiši, unatoč proživljenom, pronalazim inspiraciju i smiraj duše, ono što me grli i obavija noću, govoreći kako će sve jednoga dana doći na svoje mjesto i da je sve trenutno u redu.

I dalje dišem, borim se, padam i ustajem iznova.

Željna promjena u životu i siline svih emocija koje nosimo u sebi i dijelimo s drugima. I dalje gajim tu dječju nadu koju su mi godinama pokušavali umanjiti i oteti, uništiti svojim ružnim nedjelima i grubim riječima. Ali, i dalje je tu, možda ne velika kao prije, no ona tinja i postoji u meni. I dalje se lice od sreće ozari kada pogleda u ovo isto plavo nebo ukrašeno pufastim oblacima. Zašto i kako?

Jednom, imala sam par osoba koje više nisu tu. Par osoba koje su nas prerano napustile. Neke od njih su odlučile same sebe ispratiti s ovoga života, poslati se na put u nepovrat, ondje negdje iza duge, među zvijezdama.

Sjećam se, moja glava se svađala sa srcem i nadom, proklinjala tad svaki novi dan, proklinjala besmislenost svega ako si tu samo da proživiš to malo vremena.. Realno, neki od njih su imali zaista premalo vremena da bi taknuli druge, da bi ostavili trag i makar na malen način promijenili svijet.. Barem tako sam tada razmišljala..

Sjećam se, išla sam na sahranu, plakajući cijelim putem, neispavana jer sam noćima neutješno vrištala, jer mi nije bilo jasno zašto si je netko to napravio. Nisam mogla niti zamisliti da se on više neće probuditi, ugledati novo svitanje, čuti cvrkut onih napornih ptica ispod prozora.. Neće više osjetiti našu oštru zimu koja nas štipa za obraze i upijati mirise kuhanog vina miješanog s cimetom i ljubavlju.. Nije mi bilo jasno zašto bi se itko od nas odrekao svega toga, kolike god probleme sa sobom nosio, koliko god nesretan u suštini bio.

Ljutnja i nemoć

Sjećam se, ulicom sam psovala dok su se suze kotrljale, psovala jer da je barem bio živ još, udarila bih ga najjače po licu, toliko jako da zaboravi tko je i što je. Da je barem ostao ovdje s nama, da se barem potrudio povjerovati svima još jedanput kada su mu govorili da je sve u redu. Ali nije.

Odabrao je on otići ondje iza duge, ondje gdje je mislio da će naći konačan mir, smiraj duše i utjehu. Onu istu utjehu koju su mu bližnji nudili, ali nije ju mogao raspoznati ili mu jednostavno nije bila dovoljna. Ne, nije se on ni trudio isticati, niti biti netko i nešto. Živio je onako kako je njemu odgovaralo, iznenađivao nas je svojom tajanstvenošću kao i iznenadnom vedrinom. Iza tih plavih dječjih očiju, skrivale su se duboke rane i najveća tuga. Ali, nije nam dao da to vidimo.

Nismo mu ni bili toliko bitne uloge u životu, tek bivši prijatelji, poznanici koji bi tu i tamo popričali o životu i svemu što nas je snašlo, popili koju za dobra strana vremena i opet otišli svatko na svoju stranu..

I tad, kada su mi javili da te nema, vjerovala nisam, kao što ne vjerujem ni sad. I ako sam te ikada iznevjerila, voljela bih da si mi na vrijeme rekao. Tad, ostala je nepoznata tuga i praznina duboko zaključana u svima nama, nepovjerenje u sistem i život, kada se jedan mladi život odluči tako ugasiti.

Nisam znala niti ispitivala zlurado zašto…

Nisam ni željela znati ni razumijeti. Znam samo da sam se tad sebi zaklela kako se više na ništa neću žaliti. Kako neću dopustiti da propustim niti jedan najmanji najbeznačajniji dan svog života. Jer nije beznačajan niti jedan, koliko god se dosadan činio.

Tad sam sebi obećala sve prošle tuge baciti u zaborav, shvativši da sebe dovodim do ludila, da ću se razboljeti od silnih emocija i potratiti sebe isto kao što si ti pustio sebe da odeš od nas i njih. Tad, obećala sam i sebi i tebi da ću živjeti najbolje što mogu. I govoriti samo svoju istinu. Boriti se ostati ono što jesam. Biti vjerna sebi i ići kontra svih ako treba, kako bih živjela istinski ono što želim živjeti.

Mir

I u tome sumornome danu, i još jednoj vijesti koju sam čula nakon toga, preokrenulo se sve. Vidjela sam svjetlost u tami, u prokletoj najcrnjoj tami iz koje se teško izlazi. Vidjela sam tebe, nasmijanog i sretnog kao nekoć, i imao si mir koji bih ja htjela imati uvijek. Vidjela sam, da nisi bio tu uzalud. Koliko god ružno i teško i čudno sve bilo, koliko god te svi željeli vratiti, znamo svi koliko nas je to taknulo. I koliko smo na kraju progledali i vidjeli tebe kakav si bio.

Na meni si uspio ostati otisnut, ne kao netko tko je odustao od sebe, ne kao kukavica. Kao netko tko je išao ondje gdje je htio biti, jer je jedino tražio mir. Kao podsjetnik da trebamo više cijeniti sebe, svoju dušu njegovati i brinuti dobro o tijelu. Malo manje mariti za to što će netko misliti o nama i ne truditi se uklapati u tuđe vizije. I zahvalna sam ti do neba radi toga, jer nema ni dana da me ti u mislima ne tjeraš da idem dalje bez straha.

Sve što imam

Imam snove za živjeti, imam sebe za izgraditi, imam ljubav za dijeliti s bližnjima. Ne, nije mi teško, ni kada sam umorna. Znam da sam još uvijek tu, itekako svjesna koliko smo prolazni i krhki.

I trudim se, itekako se trudim ostati vjerna sebi, raditi ono što me čini sretnom i dijeliti sebe s drugima, kako bi nekome nekada mogla pomoći.

Imamo život za živjeti. Još toliko lijepih i ludih godina ispred nas. Nemoj ih propustiti, nemoj odustati, molim te.

Znam da mi se smiješiš negdje ondje, iza boli i razočarenja.. Znam da letiš slobodan i sretan kao ptičica, negdje između bijelih oblaka. Meni si podario novu šansu, otvorio mi oči i srce, hvala ti na tome. I nadam se, tako se nadam da konačno imaš svoj mir, prijatelju.