Ekipa, dobar nam dan želim!
Već duže vrijeme osjećam frustraciju u svakoj pori svoga tijela, oči mi se pune suzama pri samoj pomisli na činjenicu dam opet nezaposlena. Osjećam ljutnju, bijes, nervozu, tugu, frustraciju, žalost, jad, ubrzane otkucaje, pritisak u prsima, bol u utrobi i nekakvo teško, čudno stezanje u prsnom košu.
Ako se pitate, a sigurno se pitate, zašto vam ovo pišem i što želim postići, moj odgovor je: “znam da ništa ne mogu postići i da ništa ne mogu promijeniti, nažalost, ali samo želim staviti na papir svoju frustraciju i ljutnju i to s nekim podijeliti“.
Neopisivo sam frustrirana što ne mogu naći posao, ne zato što sam nesposobna ili zato što ne želim raditi ili zato što nemam radnog iskustva, već zato što sam nitko i ništa, zato što nisam ničija nevista, kćer, rođak, ljubavnica, brat,…i ono najvažnije, zato što nisam član niti jedne stranke.
Zašto svim tim ljudima koji su me intervjuirali na razgovoru za posao nije bilo bitno što znam raditi posao, što imam preko i previše godina radnog iskustva, a što sam radnik iliti šljaker, što sam bila najbolja na svim tim testiranjima…zašto im to nije bilo važno??????
Zašto im je bilo samo važno da sam „nečija“ i da sam u zna se kojoj stranci ili što se sve gleda od onog tamo gore nekoga koji će nekom dati, napraviti ili što god su se dogovorili tamo negdje nešto, a će ovaj ovome to vratiti na ovaj ili onaj način.
Zašto nije bitno znanje i želja za radom?????????????????????????????????
I onda se pitamo zašto smo tu gdje jesmo, mislim na našu divnu zemlju Hrvatsku koja propada iz dana u dan. A zašto? Zato što se zapošljavaju nesposobni pojedinci, počevši od onih najviših do nižih i nižih funkcija.
Počevši od lokalnih šerifa koji kroje karte, prometnice, obrte, tvrtke… kako to njima tj. Njihovoj guzici odgovara, pa otvore neku xy firmu i zaposle užu i širu rodbinu pa kao lokalni šerif namjesti natječaj da baš upravo ta firma, ali baš ta firma dobije nekakve lokalne interne natječaje i baš ta firma uopće, ali uopće nema nikakve reference za predmetni natječaj, i baš ta firma kasni s izvođenjem ugovorenog posla i baš ta firma nekako sklepa i nekako završi radove i to baš pred ponovne izbore za koje je upriličeno otvaranje nove škole, vrtića i što ti ja znam čega već i baš je taj lokalni šerif zaslužan što je grad, općina, mjesto dobila dugo predugo očekivan objekt. I baš ta firma nije platila soje podizvoditelje i baš ta rima se odmah ugasi. Pa gdje to ima? Zna se gdje.
Pišem nepovezano jer mi misli lete brzinom svjetlosti dok ih moji prsti po tipkovnici ne mogu pratiti, i sada se sjetim nedavne situacije, vidim natječaj, odličan, uvjete imam i više nego dobre, učim za pismeno testiranje kao manijak, nadam se, i nadam se, jer naši stari kažu „nada umire posljednja“, i tako ja se nadam, dođem na razgovor i testiranje, tj. Testiranje rasturim, a na razgovoru, što me se pita „u kojoj ste vi stranci?“
Ja ne vjerujem, iako znam kako idu ta zapošljavanja u javnim i državnim ustanovama, i dalje ne vjerujem i dalje se nadam, i to pitanje kao da me netko opalio tavicom po glavi. Čekaj malo, ti mene pitaš u kojoj sam stranci. U niti jednoj.
Zar nije bitno moje znanje i radno iskustvo? Žao mi je što se nisam snašla pitala: „a u kojoj stranci trebam biti za ovaj posao, budući da se lokalne struje mijenjaju sa svakom promjenom vjetra“. Strašno, užas, nemam riječi. I pitate se kako je završilo, pa tako da sam rasturila testiranje, ali nisam podobna, ja sam no name i nisam dobila posao jer sam naravno, u intervjuu dobila manje bodova od onoga koji je podoban.
Ljuta sam na sebe zato što me situacije u našoj zemlji po pitanju traženja posla tjeraju da se osjećam jadno, bezvrijedno, kao obično govno, kao osoba bez statusa građanina, jer nisam u stranci i nisam vrijedna i nameće mi osjećaj da sam ničija.
E nećete tako sa mnom!!! I ja imam svoju mamu i tatu koji su me odgajali da budem pošten i radišan čovjek, da se pristojno ponašam i da budem svoja, da budem vrijedna i da se školujem i da nikada ne odustajem. Nećete tako sa mnom vi odvratni licemjeri, dupelisci koji svaki dan trenirate rektalni alpinizam.
Vi koji više ne znate prave ljudske vrijednosti. Vi koji uništavate sve pred sobom radi sebe i svoje koristi, svojih osobnih interesa. Nećete! A ja! Ja idem dalje uzdignute i ponosne glave uvjerenja da će se pojaviti natječaj za mene.
Uh, e sada mi je lakše. I da, sve će biti u redu.
Laku noć svirači.
Zora očajnika
Anonimna čitateljica
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!