Istina je, u životu je samo promjena stalna ma koliko je se bojali

Nikad nisam bila zagovornik stajanja u mjestu. Čak ni kad su mi koraci bili teški i nezgrapni, kad nisam znala da li bih naprijed ili nazad ili da se jednostavno prepustim vrtnji u krug. Stajati, čekati, cupkati s noge na nogu, sjediti skršenih ruku, gristi nokte i vrzmati se rubovima svojih nada, pa se svakodnevno porezati, krvariti i onda se opet prepuštati toj mizeriji čekanja nije me nikad privlačilo.

Znala sam doduše ponekad samo zastati, propustiti neke koji jure kao da ih vrazi gone, sjesti, uzeti šalicu kave i napraviti pauzu. Ili se jednostavno izuzeti iz neke priče koja mi više nije bila po mjeri duše i nije mi činila dobro. Ali, i to je zahtijevalo neki rad, neki angažman, neku promjenu.

Stagnacija mom srcu nikad nije bila bliska. Ako nešto nije valjalo, ja sam noktima i zubima, plačući i krvareći ako treba bušila neki prolaz za bijeg. Svađala bih se. Protestirala. Lupila glasno šakom o stol ali ne bih se predala.

Imamo premalo vremena za življenje, a kamoli za čekanje

Nisam ostajala u pričama koje bole i nisam se zavaravala basnama o sudbini, o nekim nitima koje nas vežu uz mjesta i ljude. Znala sam u svojoj srži oduvijek, da je naš život naš odabir i da uvijek imamo mogućnost mijenjati svoj svijet. Nismo drveće, ne puštamo korijenje. Možemo se vezati uz neku ljepotu; mjesta, osobe ili emocije, ali uvijek imamo i mogućnost i pravo, otići. Ma što drugi mislili o tome i ma koliko nas možda zbog toga osuđivali.

Život traje jedan treptaj oka. Ono što nam izgleda tako dugo, ono što nazivamo desetljećima ispred sebe, zapravo su kratke sličice u kojima imamo obavezu proživjeti tisuće malih treptaja radosti, stvoriti lijepe uspomene i tada otići u vječnost. I to zaista proleti.

Neki baner

Zbog toga mi nikad ni nakraj pameti nije bilo uvjeravati se u ideju čekanja, nekog ili nečeg, jer sam davno spoznala da onaj koji sjedne i čeka i svoju moć da u ruke drugog, usahne u tom čekanju, nadanju i zdvajanju.

Život se živi sada. Ovog trena krv kola našim venama, srce lupa i tjera tu istu krv kroz vene, dah ulazi u pluća i širi ih, dišemo, postojimo. Tu smo. Živi smo. Koračamo, mislimo, vrtimo se, idemo, stvaramo, padamo, ustajemo, pokušavamo opet.

To je ciklus, to je mijena, to je stvarno. Stati i prepustiti se, pasti kao malo zrno prašine na policu uzaludnih nadanja je svjesno propuštanje potencijala života da sahne. Tko zaista ima taj luksuz? Nitko. Jer nitko nije tu zauvijek, svi smo tu u prolazu.

Ljudi koji venu u čekanju

Susrećem svakodnevno u znanim mi i neznanim ljudima tu ideju nekog življenja, jednom kad… kad sretnu pravu osobu, kad izgube suvišne kilograme, kad ih ta neka osoba kojoj se nadaju napokon primijeti, kad kupe veću kuću, kad promijene posao, završe fakultet, dobiju djecu, kad ta ista djeca dovoljno porastu…

Tamo, nekad, negdje, kad okolnosti budu prave.

Ali u tome i jest stvar, okolnosti tako nikada neće postati prave, život nikada neće postati idealan niti će se ljudi jednog jutra probuditi i odlučiti živjeti tako da nama budu po mjeri.

Svemir tako ne funkcionira, ali će se vrijeme koje nam je dano neminovno istrošiti na uzgajanje i zalijevanje lažnih nada. Ta iluzija koju hranimo čekanjem zaista postaje s godinama sve veći monstrum, gladno čudovište koje nas izjeda iznutra prema van. Nikad sito, nikad zadovoljno, izjede nas do rubova i ništa nam ne ostane. Ne ostane ništa od nas, samo osvrtanje na život koji smo proveli čekajući da zapravo počnemo živjeti.

Photo by Ales Maze on Unsplash

Paradoksalno, sve ono što čekamo dođe nam uvijek, taman kad to prestanemo čekati, čeznuti, venuti za time. Dođe u trenucima kad se pokrenemo, posegnemo sami za sobom i počnemo kročiti hrabro kroz život.

Pa makar nam koraci bili nespretni kao u malog djeteta. Pa makar padali. Pa makar nam ponekad bilo teško, ma neizdrživo. Ali idemo, živimo, dišemo, krećemo se prema snovima i ostvarujemo ih. Ako i ne, otkrivamo neke nove, jer živeći i stvarajući otkrivamo u sebi nove ideje, strasti i talente.

Život je mijena. Kad se osvrneš oko sebe možeš zapaziti da je sve konstantno u pokretu. Doba godine, ptice selice, cvijeće u vrtovima, doba dana, boja neba, mjesečeve faze, sve se konstantno vrti, mijenja, izmjenjuje, raste… jer tako je zamišljeno. Pa i čovjek sam, mijenjamo se od rođenja sve do smrti.

A i ono naizgled statično oko nas, visoko drveće, velikih, raskošnih krošanja i dubokog korijenja u jesen odbacuje svoje listove, jer zna da bez te mijene, nema buđenja, nema ponovnog rođenja, nema pupova u proljeće.

Status quo

Zbog toga, koliko god mi to ponekad možda bilo izazovno, uvijek sam birala promjenu. Ponekad, još kao mlada djevojka, kad bih je i pokušala zaobići, jer sam smatrala da mogu ići naprijed a zapravo i dalje stajati na mjestu, promjena bi me sama zaskočila, iznenada, preko noći. Bila je uvijek i u svemu neizbježna.

Status quo i bijeg u neki prostor u nama, koji zovemo životna čekaonica, samo je odlaganje neizbježnog, jer nismo vječno ovdje.

Zbog toga ne želim, ne mogu i neću i svakome od srca sugeriram isto; ne čekati, nikoga i ništa. Ni ljubav, ni poslove, ni vlakove.

Ili se događa sada ili postoji samo u mašti.

Ili se živi ili se sanjari.

Ili se osjeća ili stagnira.

Ili se voli ili kopnimo.

Ili gradimo ili nam se pod nogama ruši sve što mislimo da imamo.

Sutra je obećanje, ali nigdje nema jamstva da će biti ispunjeno. Jučer je izgubljen pojam, potrošen i već viđen. Okus mu je ustajao a boja siva. Danas, i to je samo pojam, sve što imamo je sada. I sada je svaki trenutak u koji idemo. Sada se živi.

Sada gradim i sada stvaram, i pišem i kreiram svoj svemir. Sada volim. I pružam ruku, tko je uhvati, uhvatio ju je. Tko nije, čekanjem je sigurno neće ponovno ugledati.

Nadoknadi propušteno! Svi Marijini članci u rubrici “Tridesete”

Neki baner