Iva Kostov: „Ako nekome mogu pomoći kroz svoje tekstove, uspjela sam u životu.“

Ako Vam bude bilo bitno to što sam kao mala bila jako stidljiva, toliko da nisam mogla da odem do pekare i tražim kruh, a onda sam, nakon toga, godinama glumila u kazalištu. Stajala sam na bini, živjela za svaki aplauz, bez problema sam pogledala strah u oči. Zbog sreće. Zbog osjećaja u stomaku koji se rađa isključivo iz umjetnosti; Ako Vam bude zanimljivo saznanje da je moj život bio umjetnost, čak i onda kada nisam znala da će moja duša imati potrebu da se prolije na papiru. Sve što sam radila, radila sam tako da mi se jednog dana ostvare snovi koje tada nisam ni znala da imam; Ako Vam jednog dana moja biografija bude zanimljivija od vaših osjećaja, ljubavi i života koje sam pokušala da vam dočaram slovima, zapitajte se da li na dobrom mjestu tražite utjehu

– ovako sebe opisuje jedna o najpopularnijih književnica s ovih prostora, Iva Kostov, autorica bestsellera Prećuti me.

Rođena je u Novom Sadu, djetinjstvo je provela u Bačkoj Palanci, gdje je završila srednju školu i zatim studirala novinarstvo ne Filozofski fakultetu. Trenutno živi u Miamiju zbog topline, pa kaže da njen rođendan više nije zimi, nego ljeti. Ne voli mnogo da govori o sebi, ali je uvijek tu za svakoga kome je potrebna utjeha, jer njeni čitatelji utjehu mogu pronaći u njenim tekstovima koji su ispisani iz čiste emocije. Iva je veoma spontana, topla, draga i osjećajna umjetnička duša koja je za naše Amazonke podijelila svoje inspirativne misli, stavove, sjećanja.

Već nekoliko godina slovite za jednu od najuspješnijih književnica u regiji i šire, kada ste počeli pisati i što vas najviše inspirira da pišete?

Pišem od kako znam za sebe. I kada me neko pita baš to pitanje, ja se uvijek nasmijem i sjetim jedne od anegdota kada sam tek naučila da pišem slova. Ispisala sam čitavu praznu bilježnicu, donijela mami, i rekla joj: “Izvoli moj roman.”, gdje ona žena nije mogla da vjeruje. Ljubav prema umjetnosti je kod mene je  uvijek bila na prvom mjestu. Iako kao mala to nisam tako shvaćala, sada provjereno znam.

Sjećam se i početka. Prvo sam pisala pjesme, osim onog “ romana” što sam poklonila mami. I uglavnom su bile ljubavne. I dan danas imam tu crvenu bilježnicu kući u koju sam zapisivala sve. Isto tako, sjećam se kada sam krenula u peti razred. Moja mama je razgovarala s mojom nastavnicom iz srpskog jezika i ona ju je pitala tko to meni piše sastave. Gdje je moja mama ostala u čudu,,i rekla naravno:” Nitko. Ona sama piše.”

Često se toga sjetim, jer očigledno su neki ljudi prepoznali moj talent i kada ja nisam znala da postoji. A na ovo da sam najuspješnija književnica za sebe još ne mogu da kažem. Smatram da je ovo još uvijek sve početak. Puno mojih želja čekaju da se ostvare. Ako nekome mogu pomoći kroz moje tekstove, ja sam uspjela u životu.

Koliko ste zadovoljni sa svojim napredovanjem u profesionalnom smislu od početka karijere do danas?

Da li sam napredovala u pisanju ? Da, sigurno jesam. I to vidim onog trenutka kada pročitam neki moj stari tekst. Ali, isto tako, mnogo sam kritična prema sebi. Uvijek smatram da mogu bolje. Ne slušam nikada savjete od drugih. Čak i kada mi kažu da je neki moj tekst dobar, ja ako smatram da nije, nema šanse da ću ga objaviti na mojoj stranici za pisanje. Inače ne šaljem nikome moje tekstove, osim ponekad mami. Ali njoj više pošaljem da ima nešto moje novo da pročita, jer ona nema Instagram.

Kao što sam već rekla, nikad ne tražim savjete kada nešto napišem. I ono što ispišem, meni mora biti tako da, kada ja pročitam, sama sebi kažem :“To! To je to.” Inače nije dobro…  Smatram da ću za deset godina pisati pet puta bolje, što je i normalno. Ne bi valjalo da je drugačije.

Vaša knjiga Prečuti me je doživjela veliki uspjeh, možete li je približiti za one koji još uvijek nisu pročitali, koja je srž knjige ?

Knjiga se sastoji  od 101 priče. Sve su to priče iz života svih nas i zato smatram da se svatko u  njoj može pronaći. Često me čitatelji pitaju da li sam neku od tih priča preživjela, ili mi pišu kako im je zaista žao što sam prošla kroz tako nešto. Sve su moje priče plod moje mašte. Ja da sam preživjela sve što sam napisala, ne znam koliko bih života trebala da imam. Jedino istinito u mojim pričama je emocija.

Svaka ima tu neku jaku izraženu emociju koju sam ja nekad doživjela i proživjela, zato možda mnogi pomisle da moje priče imaju veze s mojim životom. U mojim tekstovima uvijek se mogu pronaći karakteristike meni dragih ljudi,ili onih koje sam nekad voljela. Ponekad spojim četiri osobine od tri različite osobe, u jednu. Jer to je pisanje. Slobodan let riječima. Svaki umjetnik kada nešto stvara mora da ima nepresušnu inspiraciju. Ako je ima, nema potrebe za brigom, a ni za pitanjem koliko će sebe ogoliti. Ja o tome ne razmišljam. Sretna sam kada nešto stvorim, pa iako tekst nastao iz neke moje, trenutne, najveće tuge.

Kome ste posvetili knjigu?

Ne bih se ovdje puno raspričala. Samo ću podijeliti posvetu koja mi stoji u knjizi. I zaista, ne bih ja tu ništa dodala. Jer zaista, ona me poznaje bolje nego ja samu sebe.

Roditeljski sastanak davne 2000. godine.  Učiteljica daje roditeljima papirić na koji treba da napiše što misle da će njihovo dijete jednog dana postati. Mama mi je tu malu ceduljicu pokazala tek kada sam krenula na fakultet. Znate li što je na njemu pisalo?PISAC. Hvala ti što si me prepoznala dok ni sama sebe još nisam upoznala.

Mami : S ljubavlju,

Tko vam je bio najveća podrška tijekom pisanja knjige?

Najveća podrška. Moja obitelj. Ali, moram da spomenem nekog tko je uvijek bio tu za mene. Moja Bilja. Moja sestra po duši. Ona je netko tko je trpio moju nervozu kada nisam znala kako da mi izgleda naslovnica knjige, ona je neko tko je trpio moj plač preko slušalice kada na kraju nije ispalo kako sam željela. Ona je moj glas razuma. I svakom na ovom svijetu želim da u životu ima jednu Bilju.

Na Instagramu trenutno imate preko 61 000 pratitelja, koliko su vam društvene mreže pomogle u karijeri?

Društvene mreže su mi mnogo pomogle. Da nije bilo Instagrama, kao i moje stranice za pisanje  iva_kostov , ne znam kako bi svijet čuo za mene. Tek kada sam izdala knjigu shvatila sam odakle me sve ljudi čitaju. Moja knjiga je proputovala čitav svet i na tome sam neizmjerno zahvalna.

Poznati ste po emotivnim citiranjima svojih tekstova, pišete li uglavnom iz vlastitih proživljenih iskustava ili ponekad i tuđa budu inspiracija?

Kao što sam već spomenula, emocija je nešto što me navodi da pišem sve moje tekstove. Uglavnom su svi tekstovi izmišljeni, ali ono što nije, jeste emocija. Neka, koju sam možda ranije doživjela ili proživjela, pa je negdje duboko u meni ostalo to nešto. I to nešto mora izaći na papir. Tako ja funkcioniram. Svaka priča koju sam napisala možda je  sastavljena od  tri priče koju sam čula negdje u prolazu, ili čak možda je nastala od nečijeg jednog uzdaha. Kod mene i  sam odlazak u pekaru može da bude zanimljiv, jer možda neko ili nešto me podsjeti na nekog, i eto priče.

Obično sam najsretnija na svijetu kada me inspiracija pogodi kada se najmanje nadam. Da li na kavi s prijateljima ili dok se tuširam. Taj osjećaj kada mi se u glavi stvori jedna ključna rečenica, i ako je odmah zapisujem s osmjehom na licu, u startu znam da sam uspela i da će od nje nastati nešto prelijepo Tako je nastala većina mojih tekstova.

Već nekoliko godina živite u Americi, u koju ste se preselili još kao studentica, kako ste se prilagodili životu u Americi i možete li napraviti komparaciju života u Miamiju i Srbiji? Što vam najviše nedostaje?

Danas, nakon sedam godina života u Miamiju  mogu slobodno reći da mi je ovo druga kuća.   I kada me pitaju koji mi je ljepši grad, moj Novi Sad ili Miami, ne mogu da se odlučim. U oba ova grada nalazi se moja duša. U oba grada imam prijatelje, a u Miamiju imam i  one koji mi zamjenjuju obitelj Naravno da je drugačiji život ovdje i u Srbiji. Ovdje mi vrijeme mnogo brže prolazi, ovdje su ljudi drugačiji. Miami  je skup svih kultura na jednom mjestu, i to je ono što me je posebno privuklo ovom gradu.

Upoznala sam mnogo ljudi, proputovala zahvaljujući ovoj Americi, pa čak i kada mi je najteže ovdje, kažem sebi da ne smijem da se žalim. Ovdje mi najviše nedostaje što sam  navikla na nedostajanje. A jednom kada se čovjek navikne na nedostajanje, ne može više nikada biti isti čovjek. Mislim da je to ključna stvar koje mi je potrebna za pisanje. Mora da nosi tugu na srcu da bi pisao onako da dotakne tuđe srce.

Ovdje sam proživjela nešto što mnogi neće. Zahvalna sam što mi je pružena prilika da budem na mjestu gdje je cijele godine toplo, gdje nema zime. Ostvarila sam sebi  san iz djetinjstva  a sad je vrijeme  za neke nove snove, one, koji itekako imaju veze s pisanjem…

Želite li pisati i na engleskom jeziku i probijati se na međunarodno tržište?

Ne znam. O ovome razmišljam već duže vrijeme i još uvijek ne znam, jer sva moja publika koja me čita je ona koja razume ili priča srpski jezik. Ono što mi je zanimljivo je da me ovdje moji prijatelji, stranci, stalno pitaju kada ću izdati knjigu na engleskom jeziku da mogu da je pročitaju. Jednom prilikom jedan od mojih latino prijatelja, lajkao mi je fotografiju na kojoj sam ispisala dio iz moje knjige. Na njoj nije bila nijedna slika, već samo slova, srpski jezik.

Kada sam vidjela da je on to lajkao, pitala sam ga :” Što lajkaš kada ne razumiješ što sam napisala ?” A on mi je odgovorio: “ Možda ne razumijem što si napisala, ali znam da si to dobro napisala. Jer to si ti.” Tada sam se ozbiljno zamislila da je možda vrijeme da razmišljam u tom pravcu, ali ima vremena… Tek sam počela.

Koji su vaši hobiji i kako provodite slobodno vrijeme?

Nasmijala sam se kad sam pročitala ovo pitanje, jer ću opet spomenuti pisanje. Uz njega se najviše opustim. Možda sam trenutno u fazi kada moje pisanje polako prelazi u moj posao, ali ja volim ono što radim. I da imam više vremena, pisala bih po čitav dan. Pisanje mi je u krvi, jednostavno ne mogu pobjeći od njega čak ni u momentima kada sam na kavi s prijateljima. Često se događa da u sred razgovora s njima krišom uzmem telefon da samo zabilježim ono što mi je palo na pamet.

Ono što bih možda mogla još da spomenem da je gluma, pored pisanja, jedna od mojih  najvećih strasti. Ovdje  nisam imala priliku da se bavim glumom, dok sam u Srbiji nekih osam godina uživala na daskama koje život znače. Jedva čekam da se vratim, pa da spojim glumu i pisanje… Imam već neke zamisli u glavi.

Imate li omiljene književnike koji su utjecali na vas i koje žanrove volite čitati (možete preporučiti neke knjige za čitanje?

Ne volim da drugima namećem svoja razmišljanja, ali mogu da spomenem nekog kome se uvijek vraćam i iznova čitam njegove knjige. U pitanju je pjesnik Goran Tadić. Njegove pjesme i emocija koju nam daje, drugačije  su od onoga već viđenog. Volim kada je netko poseban, a on je to u svakom smislu. Poznajem ga, i drago mi je što poznajem jednog takvog vrhunskog umjetnika. On mi je mnogo pomogao svojim savjetima, što u umjetnosti, što u životu.

Jeste li osjetljivi i kako negativna životna iskustva bol i patnja utječu na vas?

Ja sam vam s tugom kao s prijateljicom- Ovo stalno ponavljam, ali stvarno tugu tretiram podjednako kao sreću. Ne plašim je se kao drugi ljudi, bez problema mogu da tugujem. Možda bi zvučalo ludo kada bi rekla da ponekad priželjkujem da tugujem, ali to je samo zato što znam da su mi najljepši tekstovi nastajali baš iz mog osobnog razočarenja, previranja. Nekom je najveća nesreća kada tuguje, jer ne zna da pretvori bol u sreću. Ne znate vi moj osmjeh kada shvatim da sam nešto novo stvorila iz moje patnje. Taj osjećaj je neprocjenjiv.

Što biste savjetovali piscima koji se nalaze na početku karijere?

Slušajte sebe. Uvijek će biti onih kojima se neće svidjeti vaše pisanje. Uvijek će biti onih koji će vam zavidjeti. A vi, ako istinski volite ono što radite, nemojte da odustajete. I pišite puno. Svaki dan, svaki sat. Stvarajte. Jer po meni, jedina sloboda života, jeste umjetnost.