(Iza)zovi život!

Dugo sam, predugo, skupljala pogrešne ljude, nepotrebne stvari. One koji su mi bez pitanja oduzeli osmijeh, ugasili sjaj u oku, ostavili ožiljak koji boli još dugo nakon što su zauvijek napustili moj život.

Držala sam ih se kao utopljenik slavi, misleći da su mi sigurna luka, utočište bez kojeg ne mogu. A zapravo su bili staro, teško sidro, ono koje se ukopa u pijesak toliko duboko da ga ne možeš izvući. Pa ga ostavljaš, puštaš da miruje ispod valova na kojima plutaš. Čeznutljivo promatraš obzorje na kojem se sunce umire i rađa, prema kojem plovi stotine drugih brodica čija jedra gone neki slobodniji, odvažniji vjetrovi.

I onda, odjednom shvatiš da je došao taj trenutak. Onaj u kojem čistiš svoj život od onih koji ti ne donose sreću, koji su ti oduzeli previše vremena; napuštaš stvari za koje si se vezivao iz pogrešnih razloga, a one su stajale na policama i u ladicama kao relikt nečega što je već davno nestalo.

No, na odlasku ipak ostaje jedna istina, posve kontradiktorna, ali čvrsta – nitko u naš život nije ušao posve slučajno. Niti jedna stvar nije spremljena na te police bez svrhe. Uvijek postoji razlog. Ponekad je to pouka, ponekad blagoslov, ponekad upozorenje. I iako su se pokazali pogrešnima, razočaravajućima na samome kraju, kroz svo svoje bivanje u našem životu, neki od njih nešto su nas naučili. Neki su ispitivali naše granice. Neki su nas (is)koristili.

Neki su nas podsjetili da svaka oluja nije razarajuća – neke od njih dolaze da bi ti raščistile staze, otvorile nove.

Pa čak i dok si plutao čvrsto vezan za ono sidro, učio si. Bojeći se krenuti dalje, zapravo si upoznavao svoj strah. Saznao si najmračnije tajne svojih slabosti i shvatio da je za sreću potrebno probrano društvo. Ono koje će ti davati vjetar u jedra prema onim obzorjima koje si tako dugo gledao. Koje će oplemeniti tvoj život, umjesto obuzdati ga okovima. Jer ponekad nismo svjesni koliko je težak teret to sidro bilo, sve dok nismo osjetili olakšanje kad ga više nema.

Neki baner

Ponekad me uhvati strah. Toliko sam dugo cijenila mišljenje drugih, umjesto vlastitog; toliko dugo se vodila nametnutim kalupima i vrijednostima, da sam zaboravila na svoje snove i principe. Predugo sam plivala u mirnim plićacima, pa me sada plašio i najmanji val. Bojala sam se da će me poklopiti, osvrtala sam se tražeći svoju sigurnu splav, samo da je dotaknem, da znam kako je tu.

Ali opet, nikada nisi spreman. Koliko hrabrosti imaš, tako ćeš i živjeti, pretpostavljam. Danas susrećem ljude u kojima prepoznajem dio sebe; pružamo si ruku kao podršku, ne kao splav za spašavanje. Vjerujem im, ali pouzdajem se jedino u sebe. Slušam ih, ali ovoga puta ne gubim svoj glas.

Skupljam „stvari“ koje mi stanu u srce, ne u dlan, u džepove, na police. U mojem ih srcu nikada neće prekriti prašina, nikada neće biti zaboravljeno zašto su došle tamo i tko ih je donio u moj život. To su oni mali trenuci jutarnjih nježnosti, noćne gorčine, smijeha u hladna zimska predvečerja. Okus ljetnog vina na nečijim usnama, šapat vjetra u krošnjama.  Sigurni od zaborava i ravnodušnosti, dio su nove mene, one koja radi ono što sama želi, govori što misli i ljubi onog koga uistinu voli.

(Iza)zovi život!

Najteže je priznati sebi. Kada to uspiješ, sve ostalo te gurne poput plime. I nošen tim morem, svaki val skupi novo zrno pijeska, osjeti drugačiji vjetar i nemirno propinjanje druge morske struje. Luke i sidra ostaju tek usputna stanica, odmor od putovanja, sabiranje misli, osluškivanje vlastitog srca.

Jer život je ono što se događa dok oklijevamo.

Dok razmišljamo što je dobro za nas, a što ne. Dok važemo za i protiv. Dok neprestano ponavljamo „sutra ću, ima još vremena“. Ali kada previše puta ne odgovorimo na izazove, život nas prestaje izazivati. Odustane od nas, baš kao i mi od njega.

I tada samo plutamo na površini nošeni nekim tuđim strujama, sve dok se ne nasučemo na kakvom sprudu kolotečine i tamo ostanemo zauvijek.

Zato razvijam jedra i ne bojim se. Svaki je vjetar pravi ako znaš smjer u kojem ploviš.

Neki baner