U Rijeci, gdje more liže kamene rubove grada poput neumorna ljubavnika, Istra Burin hoda rubom stvarnosti. Misli su joj valovi, nepredvidljivi i duboki, nikad na istom mjestu, nikad iste boje.
“Poliamorija nije samo mnoštvo ljubavi, to je razumijevanje da svaki odnos ima jedinstvenu melodiju.”
Te su joj riječi zvečale u glavi dok je koračala Korzom, prolazeći pored ljudi čiji su životi tako napadno-uredno složeni u kutije koje nikad nije razumjela. Monogamija. Nuklearna obitelj. Jasne granice. Sve nalik jeziku kojeg nikad nije svladala.
Rijeka
Zrak je mirisao na sol i benzin, na povijest i budućnost. Rijeka je uvijek bila takva – grad na razmeđi, ni ovdje ni tamo, plutajući prostor.
“Larina će doći večeras,” pomislila je Istra, osjećajući kako joj srce ubrzava na samu pomisao. Larina Devčić, s očima boje sunčanog neba i rukama koje su stvarale glazbu ni iz čega. Treća točka trokuta, kometa koja je ušla u orbitu prije dvije godine i promijenila sve.
“Ljubav nije ograničen resurs.”
Dajan ju je čekao kod kuće, nagnut nad rukopisima, s onom borom između obrva koja se pojavljuje kad je duboko koncentriran. Dajan Karuza, njen partner već osam godina, sidro u moru promjena, čovjek čije se srce proširilo umjesto da se stegne kad je shvatio da Istrina ljubav prema njemu nije ništa manja samo zato što voli i Larinu.
“Imam sastanak s Vidom u pet,” podsjetila se Istra, provjeravajući vrijeme na telefonu. Vid Modrić, njen urednik i čovjek s kojim je dijelila strast prema riječima i idejama koje su bile previše čudne, previše iskrivljene za mainstream izdavaštvo. Ne ljubavnik ili romantičan partner, ali veza koja je uvelike nadilazila prijateljstvo, zaživjela u prostoru za koji društvo nije ni imalo ime.
Migoljenje stvarnosti
Istra je osjetila kako stvarnost oko nje migolji, kao da je na trenutak provirila kroz pukotinu. To se događa često posljednjih mjeseci, kao da je njen način života – odbijanje da ljubav zatvori u uske definicije – utjecao i na samu strukturu svijeta.
U stanu nad Mrtvim kanalom, Dajan je zastao nad papirom. Riječi su prestale teći, naišle su na nevidljivu zapreku. Pogledao je kroz prozor, tamo gdje se more spajalo s nebom u neodređenoj sivoj liniji. Pitao se gdje je točno Istra sada, što misli, koga voli u ovom trenutku. Nije to bila ljubomora – odavno je naučio razlikovati ljubomoru od drugih, kompleksnijih emocija. Bio je to čudni osjećaj povezanosti koji nadilazi fizičku prisutnost, kao da dijele više od životnog prostora.
Njihov dom bio je pun knjiga i slika, predmeta koje su skupljali godinama, svaki sa svojom pričom. Na zidu dnevne sobe visila je velika fotografija njih troje – Istre, Dajana i Larine – snimljena prošlog ljeta na Krku. Tri para očiju, tri osmijeha, šest ruku isprepletenih u čudnoj harmoniji. Ispod fotografije, na polici, stajala je figura koju je Istra donijela s putovanja u Nepal – Avalokitešvara, bodhisattva s tisuću ruku, koji predstavlja beskrajni kapacitet za suosjećanje. “Baš kao naša ljubav,” rekla je tada Istra, “nije ograničena brojem ruku koje mogu grliti.”
Meridijani i paralele
Dajan se vratio rukopisu. Pisao je roman o paralelnim stvarnostima, o svijetu u kojem su emocionalne veze vidljive kao niti svjetlosti, gdje ljudi nose svoje ljubavi poput svjetlećih mreža oko sebe. U tom svijetu, Istrine veze činile bi kompleksnu konstelaciju, ljepšu od samog zvjezdana neba.
“Ne radi se o seksualnosti ili promiskuitetu, naša ljubav nema nikakve veze s tim,” objašnjavala je Istra Vidu dok su sjedili u malom kafiću s pogledom na luku. “To je aseksualna poliamorija. Naprosto se radi o samopriznanju da nas različiti ljudi dotiču na različite načine, i da to možemo priznati bez laganja sebi ili drugima.”
Vid je kimnuo, gurajući svoje neuobičajene naočale nazad na nos. Imale su okvire od bakra i stakla koja su povremeno mijenjala boju, barem se tako činilo Istri.
“Tvoj rukopis,” rekao je Vid nakon kratke pauze, “ima tu istu kvalitetu. Odbija se uklopiti u jedan žanr, jednu kategoriju. To je istovremeno znanstvena fantastika i ljubavna priča, realizam i nadrealno. Kao da prelaziš granice realnosti na isti način na koji prelaziš granice konvencionalne ljubavi.”
Istra se nasmiješila. Vid je bio jedan od rijetkih koji je razumio. Možda zato što je i sam živio na marginama, stvarajući malu izdavačku kuću koja je objavljivala djela koja su većini bila previše čudna, previše neuklopiva.
“Znaš,” nastavila je Istra, gledajući prema moru gdje su brodovi ulazili i izlazili iz luke, “ponekad imam osjećaj da ono što radimo – Dajan, Larina i ja – mijenja i samu stvarnost oko nas. Kao da naše odbijanje da slijedimo uobičajene obrasce otvara pukotine.”
Vid je podigao obrvu, a oči su mu zasjale.
“Možda i mijenja,” rekao je tiho. “Realnost je fluidnija no što mislimo. Siguran sam da su naši odnosi, naša ljubav, stvari koje oblikuju svijet oko nas daleko više no što shvaćamo.”
Istra je osjetila kako joj bilo ubrzava. Vid je uvijek imao sposobnost da artikulira stvari koje je ona sama tek nejasno osjećala. Zato ga je voljela – ne romantično ili seksualno, ali s intenzitetom koji nije bio ništa manji.
Radikalna ljubav
Kad je stigla kući, Dajan i Larina već su bili tamo, pripremajući večeru u kuhinji ispunjenoj mirisom ružmarina i česnjaka. Larina je pjevušila nešto dok je sjeckala povrće, a Dajan je miješao umak na štednjaku. Prizor je bio tako običan, tako domaći, a opet radikalan u svijetu koji je inzistirao da ljubav može imati samo jedan oblik.
“Vidjela sam pukotinu danas,” rekla je Istra umjesto pozdrava, spuštajući torbu na stolicu. “Stvarnost. Kao da se na trenutak razdvojila i pokazala… nešto drugo ispod.”
Dajan i Larina razmijenili su poglede. Nisu djelovali iznenađeno.
“I ja,” rekla je Larina svojim dubokim glasom koji je uvijek podsjećao Istru na tamnu čokoladu. “Dok sam svirala u studiju. Odjednom su note postale vidljive, lebdjele su u zraku poput svjetlećih simbola. A iza njih… bilo je drugo nebo…”
Dajan je kimnuo, gaseći vatru pod zdjelom.
“Mislim da se događa nešto važno,” rekao je. “Kao da naš način života, naša ljubav, rezonira s tkivom stvarnosti.”
Istra je osjetila kako joj se bilo ubrzava već drugi put danas. “Vid je rekao nešto slično. Da možda naši odnosi oblikuju stvarnost više nego što mislimo.”
Larina je prišla Istri, uzela njene ruke u svoje. Njeni su prsti bili žuljeviti od žica gitare, stvarni i opipljivi u svijetu koji je postajao sve neuhvatljiviji.
“Možda je ljubav ta koja drži stvarnost na okupu,” rekla je Larina. “Ne ljubav kakvu društvo priznaje, nego ljubav kakvu mi živimo – kompleksna, višeslojna… “Ljubav odbija biti definirana, odbija biti uokvirena…”
Istra je pogledala kroz prozor, prema tamo gdje more nježno dodiruje nebo. Na trenutak joj se činilo da vidi niti svjetlosti koje povezuju nju, Dajana i Larinu – zlatne, pulsirajuće veze koje su izgledale stvarnije od samog zraka koji su udisali.
“Mislim da smo stvorili nešto,” prošaptala je.
Foto: Canva
Mogućnosti koje drugi ne vide
Te noći, nakon što su Dajan i Larina zaspali, Istra je ustala iz kreveta i sjela za radni stol. Riječi su tekle iz nje poput bujice, priča o svijetu u kojem su ljubavne veze vidljive kao niti svjetlosti, gdje je poliamorija otvorila pukotine u stvarnosti kroz koje su ljudi mogli vidjeti druge alternative.
“Nije li to ono što radimo?” pomislila je dok su joj prsti letjeli po tipkovnici. “Otvaramo mogućnosti koje drugi ne vide?”
Izgleda da dolazi plima… More je udaralo o obalu Rijeke, grada na razmeđi, a niti svjetlosti širile su se od Istre, Dajana i Larine, povezujući ih s drugima, stvarajući mrežu koja je polako, nevidljivo, mijenjala sve.
U ovom trenutku, u ovom gradu gdje se povijest i budućnost sudaraju, tri srca kucala su u ritmu koji je bio izvan normalnih obrazaca, stvarajući novu melodiju, novi ples, novu stvarnost.
Možda je to bio jedini način da se svijet promijeni – jedan združeni otkucaj srca, jedna ljubav, jedna pukotina u stvarnosti…
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
