Potisnula si to duboko u sebi, sakrila poput tajne koju ne želiš pustiti na svjetlo. Zašila si tu ranu, prekrila je slojem šutnje, možda stavila flaster, a možda ju jednostavno zakopala u neki kutak svog bića, nadajući se da nećeš čuti njezin tihi vrisak kad se, poput duhovne klice, ušulja kroz tvoje grlo. Strah od boli natjerao te je da šutiš, da je stisneš, da je potisneš što dublje. Znaš da te povrijedio po deseti put, no ti, unatoč tomu, opet prelaziš preko toga, kao da je sve u redu.
Onda, poslije zagrljaja, odglumljenog orgazma, ili šetnje pod punim mjesecom koji vas promatra, opet se smiješ jer, na trenutak, sve je dobro. Sada se ne svađate, ne prepirete, ili se možda samo izbjegavate jer ste oboje zaboravili kako komunicirati. No, ta šutnja koju nosiš nije samo praznina.
Ona je puna onih neizrečenih riječi, onih neizgovorenih istina koje te iznutra povređuju. Svaka šutnja postaje sve teža, svaki osmijeh sve lažniji. A ti, u toj igri, sve više gubiš sebe, zaboravljaš svoju unutarnju snagu, svoju sposobnost da se boriš za svoje potrebe. I tako se upuštaš u začarani krug, gdje se bol ponavlja, ali ti se uvijek pretvaraš da je sve u redu.
Umor od besmislenih razgovora
Poslije toga, umorni od beskrajnih kružnih razgovora, gdje više ne znaš ni kako izreći svoje želje i potrebe, počneš se pitati – što je uopće ta famozna ranjivost kad samo vrtite iste krugove? On ponavlja iste greške, a ti se moraš opravdavati, ispadaš nezrela, previše dramatična.
No, je li to zapravo istina? U kojem trenutku si dopustila da netko drugi odlučuje o intenzitetu tvog bola? Kada si dozvolila da ti netko drugi postavi dijagnozu i ponudi rješenja koja odgovaraju samo njemu?
S vremena na vrijeme, osjećaš se kao da si nesvjesno postala marioneta u njegovoj igri. Pokušavaš se osloboditi tih konaca, ali oni te sve više stežu. Svaka prilika za komunikaciju sve više postaje obaveza, a ne prilika za istinski dijalog. Ne znaš kako reći „stop“. Ne znaš kako reći da te boli, da si umorna, da te ta ponavljajuća nesporazum stvarno iscrpljuje. Jer, u tom svijetu, tvoj glas se gubi. A ti, umjesto da se boriš za njega, jednostavno nestaješ.
Zaboravljenost i apatija
Zaboravila si kako se osjećaš, što tebi treba. A dok to ne izraziš, dok ne izbaciš iz sebe, nove rane će se stalno stvarati, a kraste će se ponovo pojavljivati. Kasnije će te početi svrbjeti, a ti ćeš čeprkati, sve dok te ne probudi ta bol. Jer, ako se ne suočiš s njom, ako ne prođeš kroz tu duboku, gorku bol, ona će te sustići. I proganjati. Ono što je potisnuto stvorit će vakuume straha i novog bola, koji će te zateći kad najmanje očekuješ.
Ponekad ćeš osjetiti duboko u sebi onu tjeskobu, onu prazninu koja nije nestala, tišinu koja je uvijek prisutna, kao da te nešto povlači prema dnu, a ti ne znaš što je to. Ako ju ne prepoznaš na vrijeme, ona će rasti u tebi, stvorit će tvoju unutarnju nesigurnost koja ti neće dopustiti da napreduješ.
Ožiljak iz škole
Sjećaš se kad si dobila dvojku iz informatike, iako si toliko učila? Tvoje srce je zalupalo kad je nastavnik prozvao tvoje ime. Stajala si tamo, onih nekoliko sekundi koje su se činile kao vječnost, osjećajući kako ti tijelo zamrzava. Dobila si dvojku, iako si bila uvjerena da si sve dobro napisala.
Osjetila si šok, onaj osjećaj kao da te nešto zgrabilo za grlo. Pogledala si svoju prijateljicu koja je sjedila pored tebe. Ona je dobila peticu. Ti si učila cijele dane, trudila se, prolazila kroz svaku informatičku skriptu, ponavljala zadatke, a sad je sve to izblijedjelo, kao da ništa od toga nije imalo smisla.
Zamišljala si svoje odgovore, uspoređivala ih s njezinima, pokušavajući naći neku povezanost. Njeni odgovori su bili logičniji, kompletni, kao skladna simfonija, dok su tvoji odgovori izgledali kao nespretni pokušaji, blijedi natuknice, kao da se nikako nisu uklopili u cijelu sliku. Taj osjećaj nepravde te nije napuštao, a ta rana ostala je neizliječena, još uvijek te povređuje, poput malog trna koji nikada ne izlazi iz tvog srca.
Strah od ponovljenog neuspjeha
I onda se pojavila nova prilika, novi test na kojem si mogla popraviti ocjenu. Ova šansa, koja je zapravo bila jedina nada da se ispraviš, bila je kao zrak u plućima koji ti je ponovno omogućio da dišeš. No i dalje, ono srce, ono tjeskobno i nemirno, nije prestajalo lupati. U tom istom osjećaju straha od neuspjeha, sada je strah od toga hoće li te on ostaviti, povrijediti, ignorirati.
Taj isti nemir, isto lupanje, isti pritisak u prsima, isti osjećaj da nešto izmiče iz tvojih ruku. Osjećaš da ti cijeli svijet klizi iz ruku i da nikako ne možeš zadržati ono što ti je najvažnije. No, taj strah nije samo strah od ponovnog neuspjeha, on je zapravo strah od gubitka – gubitka sebe, svojih snova, svojih želja.

Foto: Canva
Trauma koja se ponavlja
Ali to nije zaljubljena reakcija, to nije bijeg u romantiku, to je trauma koja se stalno ponavlja. I moraš ju ponovo proživjeti, osjetiti iznova, bez obzira koliko ti bilo teško, jer ako je ponovo potisneš, ona će samo rasti u tebi, postajući još jača i bolnija. Korak po korak, slovo po slovo, kao da se brineš o malom djetetu koje treba tvoje strpljenje i pažnju.
Ne možeš samo pustiti da ode. Ne možeš zaboraviti. Moraš se suočiti s njom, razumjeti je, prihvatiti, kako bi mogla nastaviti dalje, kako bi mogla rasti. Ako želiš izrasti iz toga, moraš se vratiti sebi, suočiti s vlastitim bolom, s vlastitim strahovima i slabostima, da bi mogla koračati naprijed. No, zapamti – bez zdravog iscjeljenja, nema rasta! Mogu te poniziti, gurnuti te stotinu puta, reći da nisi dovoljna, vrijeđati te, ali ti si ta koja odlučuješ kada ćeš reći „stop“.
Ti preuzimaš kontrolu nad svim potisnutim bolovima, gubicima koje nisi isprocesuirala, svim traumama koje nisi iscijelila. Sada si dovoljno snažna da prepoznaš te trenutke, da prepoznaš gdje se skrivaš i kada se povlačiš, kada odustaješ od sebe.
Više nećeš dopustiti da netko drugi odlučuje tko ćeš biti. Učiš da se oslobađaš, da prepoznaš svoju unutarnju snagu, da shvatiš da bol nije kraj, nego početak nečeg novog – početak tvoje slobode i tvoje unutarnje snage.

rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
