S vremenom, moje istraživanje erotike dovelo me do još jednog važnog otkrića, uloge mašte. Ne kao bijega od stvarnosti, nego kao prostora gdje želja može plesati slobodnije, neopterećena fizičkim ograničenjima ili društvenim očekivanjima.
Jedne večeri, nakon što smo pogledali film s posebno snažnom emotivnom scenom (ne eksplicitnom, ali nabijenom napetošću neizrečenog), upitao sam Matiju: “Što te uzbuđuje u mašti? Kakve priče, kakve slike?”
Zastala je, iznenađena direktnošću pitanja. “Misliš, kao fantazije?”
“Da, ali ne samo… seksualne u užem smislu. Što te emotivno uzbuđuje? Što budi tu… žeđ?”
Prepoznavanje
Dugo je razmišljala prije nego što je odgovorila. “Znaš, uvijek su me privlačile priče o prepoznavanju. Kad netko vidi nešto u drugoj osobi što nitko drugi ne vidi. Taj trenutak kada pogledi traju dugo, kad dodir na ruci govori više od riječi.”
Njen odgovor me iznenadio svojom dubinom. Očekivao sam nešto konkretnije, možda specifičnu situaciju ili scenarij. Umjesto toga, govorila je o kvaliteti odnosa, o posebnoj vrsti viđenosti.
“A ti?” upitala je. “Što tebe uzbuđuje u mašti?”
Trebalo mi je vremena da formuliram odgovor, ne zato što nisam znao, nego zato što nikad nisam pokušao artikulirati nešto što je uvijek živjelo u sjeni svjesnosti.
“Mislim da me uzbuđuje… transformacija,” rekao sam konačno. “Trenutak kad osoba napusti svoju uobičajenu kontrolu i dopusti si da bude preplavljena osjećajem. Kad se dogodi ta predaja nečem većem od sebe.”
Razgovor koji je uslijedio bio je jedan od najotvorenijih koje smo ikada vodili. Dijelili smo sjećanja na knjige, filmove, umjetnička djela koja su u nama izazvala taj poseban osjećaj, ne samo seksualno uzbuđenje, nego dublju vrstu erotske rezonancije.
Foto: Canva
Mašta
Te noći, naša intimnost bila je obogaćena tom novom dimenzijom, svjesnim uključivanjem mašte, priča koje smo dijelili šapatom, slika koje smo stvarali zajedno. Nije bilo potrebe za grubim scenama ili eksplicitnim riječima; snaga je bila u sugestiji, u prostoru između izrečenog i neizrečenog.
Sljedećih dana, počeo sam primjećivati kako se moj odnos prema umjetnosti mijenja. Knjige koje sam čitao, filmovi koje sam gledao, glazba koju sam slušao, sve to postalo je bogatije, slojevitije. Kao da sam napokon imao pristup dimenziji značenja koja mi je prije bila nedostupna.
Matija je također primijetila promjenu. “Nekad si uvijek tražio akciju u filmovima,” rekla je jednom prilikom. “Sad primjećujem kako te privlače suptilnije stvari.”
Bila je u pravu. Počeo sam cijeniti sporiji ritam, napetost neizrečenog, moć sugestije. I to se odražavalo na sve aspekte mog života, uključujući i način na koji sam pisao, kako sam komunicirao, čak i kako sam se kretao kroz svijet.
Komunikacija
Jednog dana, vraćajući se s posla, naišao sam na mali umjetnički festival u parku. Zaustavio sam se, privučen instalacijom koja je prikazivala stotine malih zrcala obješenih o grane drveća, koja su hvatala i lomila svjetlost na fascinantne načine.
“Što vidite?” upitala me umjetnica, primjećujući moje zanimanje.
“Vidim… razgovor,” odgovorio sam. “Između svjetla i površina koje ga odražavaju. Ples između otkrivanja i skrivanja.”
Nasmiješila se. “Zanimljivo. Većina ljudi kaže da vidi samo lijepe efekte.”
“I to je točno,” rekao sam. “Ali iza efekta postoji… komunikacija.”
Te večeri, ispričao sam Matiji o instalaciji i o razgovoru s umjetnicom. Slušala je pažljivo, a onda rekla nešto što me iznenadilo: “Znaš, počinjem te poznavati na potpuno nov način. Kao da se otvara cijeli novi sloj tebe.”
“Je li to dobro?” upitao sam, nesiguran.
“To je prekrasno,” odgovorila je. “Kao da sam se zaljubila u novu verziju osobe koju sam već voljela.”
Te riječi dotaknule su me dublje nego što sam mogao očekivati. Shvatio sam da je moje istraživanje erotike bilo i putovanje prema autentičnijem sebstvu, onom koji nije ograničen stereotipima o muškoj seksualnosti ili emocionalnosti.
ČETVRTI DIO PRIČE “IZMEĐU KOŽE I DAHA” PROČITAJ OVDJE.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.