Teško je ovih dana napisati tekst ili voditi razgovor bez spominjanja teme corona virusa, posebno jer se u svemu tome ponekad učini kako nekim pojedincima mnogo teže pada činjenica da moraju ostati doma, nego kako bi mogli biti zaraženi i, samim time, zaraziti druge.
Pa tako u medijima čitamo vijesti o desecima pomahnitalih građana Lijepe naše koji se ispred polupraznih polica svađaju oko role toaletnog papira (jer je, valjda, važnije imati s čim obrisati stražnjicu nego ostati zdrav) ili pak stoje u redovima dišući i kašljući jedni drugima za vrat kako bi kupili enormne zalihe hrane. U pozadini su uspaničena lica trgovkinja koje u toj neobuzdanoj masi ljudi čekaju samo jednog koji će kobni virus kašljucnuti na njih preko blagajne.
Ne osuđujem. Svi se mi bojimo.
Strah nas je nepoznatog neprijatelja koji se pojavio iznenada, zatvorio nas u domove, prisilio nas da se lecnemo i odskočimo čim se netko zakašlje u našoj blizini. Ne znajući što nam donosi sutra, što će nam reći i zabraniti krizni stožeri, liječnici, nadležni, pogledavamo se iza zaštitnih maski ili krijemo u sigurnosti naših domova.
Veli mi prijatelj da je s obitelji prije neki dan igrao monopol. Ne sjeća se kad su supruga i on bili u isto vrijeme u istoj prostoriji s djecom. Rade u suprotnim smjenama, djeca su u školi, pa na slobodnim aktivnostima i jedino što stignu zajednički učiniti jest poželjeti si „laku noć“ na kraju dana.
Reklo bi se kako privremena izolacija od tog kaotičnog svijeta, stavljanje svakodnevnih obveza i poslova u svojevrsno stanje mirovanja ima i svojih dobrih strana. Imamo priliku biti više jedni s drugima, okrenuti se prema jezgri kojoj pripadamo, baviti se stvarima koje inače uzimamo zdravo za gotovo.
A tu je i dobrota. Tu je humanost. Njih je u kaosu najlakše zaboraviti, a tako malo traže.
U ovom ludom vremenu kada se od nas traži izolacija, ne smijemo istu pobrkati sa sebičnošću. Ne smijemo svaku ljudsku potrebu pomiješati sa neobuzdanim grabežom i otimačinom.
Jer, osim horde lovaca na toaletni papir do kojih još nije dopro glas razuma i koji ne shvaćaju kako gomile stvari ne daju osjećaj sigurnosti, mnogo je samih, starih, bolesnih koji se boje još više. Koji su u svome strahu usamljeni, jer su prepušteni sami sebi. Zato je u sadašnjem trenutku mnogo važnije ostati povezan sa onima kojima je naša pomoć potrebna, ostati čovjekom u vrijeme kada se najlakše ozvijeriti.
Ostati povezan sa samim sobom, naučiti nešto iz ovih bezumnih dana. Jer, oni su jedinstveni lakmus papir kojim se dokazuje količina ljudske dobrote. Dokazuje se količina naše spremnosti na sve ono što je možda još pred nama.
Zato ne dopustimo da strah bude jači od dobrote.
Pomažući jedni drugima pomoći ćemo i sami sebi. Jer, biti izoliran od ljudi ne znači biti izoliran od čovječnosti, a kap dobrote i brige za druge postat će ocean koji će naposljetku potopiti ovaj kaos koji nas je snašao. Nije važno imati dvadeset rola toaletnog papira ili trideset kilograma brašna. Važno je imati sebe i premostiti jaz koji luda vremena prave između ljudi.
Jer na kraju, kako je odavno poznato, nisu ta vremena zla, već mi ljudi. A za dobrotu je potrebno tako malo.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
