Jedan ples…

Tako je od pamtivijeka, a počelo je još u Raju kad je Adam optužio Evu da ga je navela da zagrize jabuku. I ja sam kao i Adam, dopustila jednom crnokosom mladiću da me navede da otplešem s njim jedan ples, jedne subote, jednog davnog proljeća. Dva puta sam odbila, ali bio je vraški fin i strpljiv. Bila sam umorna i nezainteresirana, a on pristojan i uporan. Uvijek sam rado plesala, no taj put me očito intuicija upozoravala da će to biti opasan ples. Onaj koji će moj život odvesti u sasvim neočekivanom i vrlo ozbiljnom pravcu. Moja intuicija je već poslovično bila u pravu, a ja sam je isto tako, već poslovično ignorirala.

ljubav
Dakle da! Na kraju sam ustala i pružila ruku u znak pristanka da me povede prema plesnom podiju. Već prvi dodir njegove ruke, slao je poruku koju sam možda trebala prepoznati. Druga ruka na mojim leđima bila je na točno propisanom mjestu, niti prenisko, niti previsoko. Ta druga, diktirala je udaljenost između nas i ona je bila savršeno odmjerena. Niti preblizu, niti predaleko. Baš ništa mu nisam mogla zamjeriti i ništa nisam mogla naći kao razlog da se udaljim, a iz nekog meni tada neznanog razloga, imala sam tu potrebu. Poslije, mnogo kasnije, često sam razmišljala o tom plesu. Shvatila sam da je on tada plešući sa mnom, donio neke svoje odluke. Ni danas ne znam da li ih je bio svjestan ili su mu se nametnule neopazice. Otplesali smo, zahvalila sam se, okrenula na peti i nestala. Zaboravila sam mladića crne kovrčave kose, ples i cijeli taj izlazak. Zaboravila sam osjećaj sigurnosti i pripadnosti koji me preplavio dok smo plesali. Potrudila sam se da potisnem i učinim nevažnima sve te impresije koje su mi trebale nagovijestiti da mi se nešto veliko kotrlja iza leđa. Naime sljedećih mjeseci, svako malo bi mi netko od poznanika rekao: -Pozdravio te Taj i Taj!“. Uvijek sam odgovarala isto – „Hvala, pozdravi i ti Njega!“, a da se zapravo nisam mogla sjetiti o kome se radi.

To veče upoznala sam puno novih ljudi, plesala sam s puno njih, pričala s njima u mračnoj prostoriji i uz glasnu muziku….većinu nisam zapamtila, nisam im se sjećala imena, niti face. Bila sam nova u društvu, a oni su se međusobno dobro poznavali. Stjecajem neobičnih okolnosti sam se tamo našla, malo se zabavila i otišla kući s namjerom da taj izlazak pridružim svim sljedećim lijepim, ali nevažnim izlascima koji su trebali uslijediti. No, Dečko je očito imao dobre veze kod Sudbine, pa se dogodilo da su nam se nakon par mjeseci ponovo ukrstili putevi. Ovog puta nije dozvolio da se okrenem na peti, niti da tutnem sjećanje pod tepih pa zaboravim na njega. Plesali smo, polako se upoznavali, pričali neobavezno i vrlo ugodno. Zaključila sam da je dobro odgojen, vrlo prijatan, muževan i jako šarmantan. Nekako nehotice i kao sasvim slučajno dogodio se poljubac, a nakon toga smatrao me svojom djevojkom. To je bilo to! Tada sam pomislila da bi trebao zapravo dobiti jedan pošteni šamar zbog tog poljupca, ali svidio mi se pa sam oko toga kalkulirala. Toplina i iskrenost kojom je zračio, zaustavila me u naumu da mu očitam bukvicu i to je bilo tih par ključnih trenutaka u kojima sam zaboravila sve što me mama učila vezano za muškarce. Mama, oprosti!

No, svidio mi se kompletno i do zadnje stanice i on i poljubac. Dok je fol nehajno držao moju ruku u svojoj, osjećala sam se potpuno njegovom. Kažu da prema načinu na koji te muškarac drži za ruku, možeš otkriti mnogo toga o njegovim emocijama prema tebi- i to je istina. Držao me kao da me nikad neće pustiti, a opet tako da sam mogla izvući ruku kad got sam htjela. Računao je da neću htjeti i bio je u pravu. Nisam niti pokušala, ali osjećaj da mogu ako želim, bio mi je neophodan! Sljedećih nekoliko dana uslijedili su telefonski pozivi, dugački razgovori, šaputanja i smijeh. Puno smijeha i puno predivnih osjećaja koje smo za početak skrivali jedno od drugoga. Nisam tada znala da je moj životni put već zacrtan, da vrtoglavo jurim u nekom smjeru koji mi nije bio ni na kraj pameti. Nisam shvatila da mi se Život već dešava i da pišem prvu stranicu Knjige koju djevojke uzimaju u ruke mnogo kasnije nego sam ja uzela svoju. No, iz moje tadašnje perspektive ništa mi se nije događalo čega bi se trebala bojati…. pa samo sam se zaljubila i ništa više. Zaljubljenost je lijep i prirodan osjećaj, nimalo strašan i jako, jako ugodan. I on je bio zaljubljen i nije mi izgledao nimalo uznemiren zbog toga. Život je bio lijep! Oboje smo uživali u poljupcima, šetnjama, razgovoru….puno smo pričali i puno se smijali, brzo smo se upoznavali i voljeli se sve više i više.

Tako je prošla godina i ja sam na njegov dvadeset i treći rođendan, stajala pored njega u bijeloj vjenčanici i s buketićem bijelih ruža koje mi je upravo poklonio. Imala sam šesnaest godina i tri mjeseca i odlučila sam se udati!Šokirani ste? I trebate biti! Moji roditelji su također bili šokirani mojom odlukom. I sva familija i svi porodični prijatelji.

Gledali su me s podozrenjem, a moje roditelje s nevjericom. Savjetovali su da me spriječe, raspredali priče o nezrelosti, mojoj mladosti, reputaciji njegove obitelji….predviđali su mi gadnu i tužnu sudbinu i na sve načine me pokušali odvratiti od te sulude odluke. Otežavali su mojim roditeljima ionako tešku situaciju, osudama im pokušali pojačati osjećaj krivnje što su dali pristanak da se udam, a već ih je ionako moja suluda odluka izjedala. Nisu uspjeli uništiti naše planove….oženili smo se jednog petka, u ranu jesen. Veseli i bezbrižni, bez predodžbe što nas čeka i koliko je ozbiljna naša odluka. Da sam tada bila starija i pametnija, bila bih sigurno zdvojna i zabrinuta u momentu tako velike odluke kao što je odluka da s nekim podijeliš život. Međutim, mojih šesnaest to nije dopuštalo. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se brinem. Moje promišljanje oko te odluke, trajalo je točno 15 minuta. Dakle, „pomno“ sam promislila, isplanirala, pristala na prosidbu i udala se.

Neki baner

Svadba je trajala dva dana, a nakon toga počeo je neki drugi život. Umjesto prvih izlazaka, bezbrižnosti i neozbiljnosti, ja sam postala udata žena, a On oženjen čovjek. Nismo imali ništa, a imali smo sve. Nismo znali ništa o onome u što smo se upustili, pa se nismo niti oko toga brinuli.

Nastavak možda slijedi…

Viktorija Herak

Neki baner