Jednakost srodnih duša

Kad se dvoje ljudi nađu (ili to bar tako misle), vrlo često dolazi do prepucavanja, nametanja, isticanja vlastite superiornosti u tom dvojcu.

Riječi su vika, osmijeh je ljutit i iskrivljen izraz lica, zagrljaj je okretanje leđa, balans je tamo neka imenica. Cijeli odnos se svodi na iskonsku potrebu zadovoljenja tijela i doživljaj onog puno siromašnijeg orgazma. Slabo ko osjeća onaj drugi, uzvišeni, onaj koji nas puni, diže… koji nam služi kao vodeni element, koji nas navodnjava da rastemo, šikljamo u visine.

Ljudi ne raspoznaju seks od vođenja ljubavi, isti im je to klinac. Nije goFno, nego se pas posr’o, konstatirali bi. Krnjav je to odnos, u kojem učesnici vjeruju, da je to najvažnija djelatnost, koja može da zakrpi sve one silne rupe, o koje se sapliću, u koje upadaju, iz kojih se godinama ne vade. Nisu za žaljenje, sami su napravili izbor. Žele da ostanu tamo gdje su. Neka im je sa gospojicom Srećom.

Šta biva kad nabasamo na drugu polovinu našeg spiritualnog, tjelesnog, karmičkog? Simbioza dva svjetla, dva Života, dvije kompatibilne energije, koje se umrežavaju jedna u drugu, koja postaje jedna.

Neki baner

To je ona Duša, od koje zatreperiš, zamucaš…

Noge više nisu betonski podumenti, pretvaraju se u lelujave grančice. Neko od koga srce skače, kao zdrav i ponosan dorat, krv biva poput riječnih brzaca, koji se pjene kroz planinske tjesnace. To je neko kome želiš staviti glavu na rame, mrsiti kosu, gledati bez riječi… Neko s kim možeš razgovarati dok usta ne zakažu i šutiti bez nelagode… Osoba koju možeš poljubiti i zagrliti bez razloga, a koja te neće pogledati, kao da si pao s drveta kruške, koje se nalazi tamo negdje u drugoj galaksiji.

Ta iskra, sa kojom rješavaš one kamenčiće na putu, bez jagme za dominaciju… Nekad povuče jedno, nekad drugo… Ne ide sve svima isto.

Ljepota, kad osjetiš taj miris tijela, dah na koži, kad poteknu salve smijeha, kad se nadopunjujete, tolerirate, zadirkujete, postojite…

Vlastita transformacija, kroz koju se nadogradimo karakteristikama, koje dotad nisu bile nakit naše ličnosti. Naša aura biva jedna velika, pitoreskna, fluidna prpošnost, koja ima moć razbijanja zidova, pozdravljanja djelovanja na svjetovni/ zastarjeli/ tako zamoran način.

Učili su nas da pokažemo, ko je gazda, ko treba da lupa gornjim udovima o drvene astale, da treba da se sramimo svoje sentimentalnosti, onog što nas čini tako posebnim.

Da li je sve čime su nas *trovali* vrijedno da propustimo tu univerzalnu čistoću, nevinost, taj nesvakidašnji osjećaj satisfakcije, tu duhovnu estetiku? Biće bez osjećaja je kamen, čelik, tama… I, tu nije važna uloga rodne ili neke druge, dvonožnim bitne pripadnosti… Svi su u istoj gabuli.

Biti s nekim, a biti slobodan, nije jedna od Grimovih bajki.

Kad se dvije Duše uvežu, sve može i sve funkcioniše…

Tibetanski Mistik

Neki baner