Jedne davne jeseni

S jeseni se tiho ušuljaju oni mirisi. I ponovno imam petnaest. Sjedim u parku, na hladnoj klupi u hlačama koje uopće ne drže toplinu. Drže led, kako bi mater rekla. U samo jednoj debljoj majici, jer naravno da se ne smrzavam. Naravno, kada je iznutra vruće. Usijano. Naravno, kada me grije ljubav, kada pored mene sjedi on. Najzgodnijii u školi, a samo moj. Njegov miris podiže temperaturu u mom tijelu, dok bezobrazno prohladan povjetarac unosi razdor između nas dvoje.

Ali ne damo se, već se još bliže privijamo jedno uz drugo, nadajući se da će nas ono pored ugrijati. Njegov topli dah s okusom limuna na mojim usnama. Njegova ruka koja se spušta na moj vrat i privija me bliže sebi. Prsti kojima prolazi kroz moju kratku crnu kosu, koja mu je tako simpatična.

Ljepota prve ljubavi

Ne brinemo se što smo se duže zadržali nakon nastave. Pričamo o glupostima. Zapravo, tada su to bile vrlo bitne stvari, od životne važnosti. Srednjoškolske obveze koje nas čekaju narednih dana. Njegov trening na koji mora ići rano ujutro. Tračevi o zajedničkim profesorima. Lektire koje je on već pročitao, a mene tek čekaju. Smiješne budalaštine kolega iz razreda.

Jedne davne jeseni. Na početku jedne davne školske godine. S ljubavi koja je preživjela ljeto. Školske ljubavi koje su preživjele ljeto, mogu preživjeti i zimu. Ljeti je sve tako dostupno, izazovno, pohotno. Sunce i sol poremete želje i odanost. Isuše veliki dio nježnosti. Ali, opstali smo to ljeto. I tu zimu. Preživjeli smo hladnoću. Preživjeli smo do proljeća.

Sve što mi je sada ostalo samo je miris koji me ne posjećuje tako često. Ovako, s vremena na vrijeme, zamiriše u zraku. I kao da sam ponovno tamo. I kao da je on ponovno blizu. Kao da smo i dalje bezbrižna djeca. Luda djeca. Ugrijana ljubavlju.

Neki baner

Djeca koja ne razmišljaju da će jednog dana imati duplo više godina i da je sve što će ostati od jedne velike, tada značajne ljubavi, samo miris, koji izvuče slike iz sjećanja, jer ništa drugo ionako ne može. Samo miris.

Uspomene u nama

Onda nisu postojali mobiteli kojima bismo zabilježili naše zelene face, face mladunčadi. Naša zategnuta, nabubrena, rumena lica nismo imali čime ovjekovječiti. Jedino što smo u tom trenutku imali bila su naša osjetila. Ona su sve pohranila na najbolju memoriju, u našem mozgu. I neće tako lako van.

Samo pritisak prave tipke može vratiti tu sliku, taj trenutak, nas dvoje, taj park, uštap na nebu, vodu koja žubori u fontani, zvuk automobila koji se lagano kreću. Školsko zvono koje je odzvonilo kraj napornog popodneva. Školsko zvono koje je odzvonilo kraj jedne ljubavi.

Neki baner