Jer čekanje je hrđa na duši

Rođena sam u jednom malom gradu na rijeci. Malom, ali prepunom historije, u kojem njegovi stanovnici, ili bar  većina njih, ne znaju čak ni samu legendu o tome kako je nastao. Kažu da legendama ne treba vjerovati, ali zar sva svjetska historija nije nastala kao svjestan čin, a sve što je svjestan ljudski čin podložno je i ljudskim izmjenama?! Legenda za razliku od historije, nekada pričana na velikim skupovima nakon gozbe, da bi opstala mora zaživjeti u narodu.

Već zamišljam nekog velikog šamana kako priča grupi ljudi, okupljenoj oko logorske vatre, dok nakon jela uživaju svoje zarađeno  pivo. Ne vjerujem da su se legende pričale baš dok je žena derala kožu plijenu njenog muža, a on se smješkao sa udobno namještenog i  isklesanog kamena. U tim pričama uvijek mora biti istine viđene iz perspektive tog čovjeka.

No nije to tema teksta. To što je mali u modernim vremenima mu ne pomaže mnogo. Štaviše, većina omladine više ne živi tu. No to je nekako već pisana moderna tragedija cijelog Balkana. Gotovo pa nova seoba Južnih Slavena. Tako da ni ja nisam tu, mada se vratim dosta često. Prije svega zbog roditelja, zatim papirologija, a onda… Ma ima tu istine i u onoj staroj priči o “ognjištu”. Ona uspomena te uvijek vraća nazad. No ovaj put sam bila zbog mame koja je trebala  posjetiti doktora.

Eh… licem u lice sa organizacijom i fleksibilnošću našeg zdravstvenog sistema. Kao borba protiv ogromne antičke aždaje, opet, a ti bome nisi Herkul i nemaš nikakve super moći. Prije svega čekanje da dobiješ termin kod željenog doktora zna potrajati danima. Može proći i toliko da se srodiš sa svojim bolovima i zaboraviš da si ga nekada i  trebao. Ako već prije toga nisi umro, naravno. Ali na svu sreću moja mama je dočekala taj dugo čekani termin.

Neki baner

I sjedimo mi u čekaonici. Čekamo da nas pozovu. Razgledam okolo. Imam vremena. Oko mene stariji, kojima izraz lica kao da ponekad kaže kako  im je dosta svega, a opet se tako grčevito bore. To je ta ljepota  života, valjda. Njihovi pratioci, većinom mlađi, dok čekaju sve češće bacaju pogled na sat. Kao mahinalno. Shvatljivo, jer i mene je već  počela hvatati nervoza. Naručene smo za 11h i prošlo je već lijepih 40 minuta. No nema ni naznaka da bi nas neko mogao pozvati. U zraku sa  bolničkim mirisom mješa se već lagana ljutnja ovih što čekaju i poneki uzdah nekog od bolesnika, dok im lagani grč prelazi preko lica. Ustajem. Odlazim do radnice za pultom i objašnjavam joj da smo  naručeni i koliko već čekamo.

“Nije do mene, čekamo doktora”, slažući ramenima odgovara žena osrednjih godina sjedeći za pultom. “Malo strpljenja!”

“Malo?”, s istim tonom odgovaram, još uvijek prilično mirna.

I napokon smo primljene u 11:53. Doktor je završio sve pripreme. Mi smo bile prve na redu. Nakon razgovora sa mamom o bolovima, pokušaja analize bolesti zaključio je da on ništa ne može sa sigurnošću znati dok ne napravimo ultra zvuk. Tačnije dok mama ne napravi ultra zvuk.

“Dobro”, govorim čekajući potrebnu uputnicu koju je pisao. Uzimam, gledam i nasmijem se. “Za mjesec dana?”, kažem kroz namjerno  neprikriven podsmjeh.

“Je li to neki problem?”, čujem s druge strane  stola.

Spremno rekoh “Da”, povučem stolicu i sjednem. “Evo i zašto, doktore”, kažem i izvadim blokić i olovku iz tašne.

Moj otac je penzioner sa punim radnim stažom, koji je uredno 40 godina uplaćivao sve potrebne poreze i doprinose državi, počevši od  zdravstvenog, penzionog, pa do ličnog odbitka. Kako za sebe, tako i za  mamu i nas troje djece, do određene dobi, naravno. 40 dugih godina. Da bi čekali na obični ultra zvuk dva mjeseca.

“Mora da se šalite”, kažem ja doktoru. Moram priznati da me gledao u čudu, vjerovatno nenavikut na bilo kakvu primjedbu.

Počela sam da pišem i razmišljam glasno. Sve je naravno bilo okvirno, no stope su bile tačne, jer sam ih slučajno kao ekonomista znala. Obračun je krenuo od nekog prosjeka.

Bruto plata: 1.300 KM
Lični odbitak: 300 KM
Doprinosi na platu – 31 % – 403 KM
Osnovica obračuna: 597 KM
– 10 % poreza na dobit – 59, 70 KM
NETO:  837, 30 KM

Oduzmem li od NETO plate PDV od 17 % – 142 KM dobijem stvarna mjesečna  izdvajanja državi ukoliko radim za prosječnu platu.

Doktor je i dalje zbunjeno gledao u mene.

“E pa doktore, pomnožim li to sa brojem mjeseci u 40 godina dobit ću cifru koju je dao moj otac”, rekla sam sad već visočijim tonom, ni ne htijući to, a mahinalno podvlačeći cifre koje su se odnosile na poreze. U gradu koji broji manje od 10.000 stanovnika (zato rekoh kako je mali na početku), čekati na ultrazvuk mjesec dana ne opravdava nikakvu logiku.

Neki baner

“Sačekat ćemo ovdje”, rekla sam ustajući, dok sam pokazivala mami da  sjedne.

Nakon nekoliko minuta daljnjeg ubjeđivanja doktor je “shvatio” da možda i zaslužujemo termin prije. Mama je naručena za 5 dana i nadam se da će sve biti dobro. No htjela sam vam pokazati sa kolikim novce, našim novcem država raspolaže. A šta daje za uzvrat? Brkatu ženu iza pulta, koja tipka s dva prsta dok mladi odlaze, vidno nervoznu, jer je muž ne posjećuje u  krevetu noćima. A bome ni danima. I doktora kome kuta znači  privilegiju, a ne humani poziv.

Dobro došli u svijet obrnutih vrijednost!

Pipi

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.