Samo jedna stvar čini san nemogućim za ostvariti: strah od neuspjeha.
Paulo Coelho
Otvaram oči. Osluškujem tamu.
Još jedno svitanje, još jedan zvuk budilice. I još jedna želja da se okrenem na drugu stranu i ne dozvolim prvim zrakama novog dana da me dodirnu i ponesu u svoja bespuća.
Što me čeka izvan ova četiri zida? Užurbanost, nervoza, lažni osmjesi… Priče po sistemu što bi bilo kad bi bilo. I tako u krug. No, proći će. Sve ionako prođe. Ovako ili onako. Treba samo prebroditi još jedan loš dan. I ne treba brojati koji je u nizu. Jer, proći će…
Vuk samotnjak
Sumnja. Opet je tu, opet se rađa. Sumnja u vlastito biće i smisao vlastitog bitisanja.
Biti solo putnik uz opasnost da se izgubimo putujući ili biti sljedbenikom dobro organiziranog čopora utabanih staza, te istovremeno postati zatvorenikom nametnutih nam gabarita?
Nisam ti ja iz tog filma. Više volim neutabane, divlje staze. Tamo gdje sve miriši po slobodi. Pa makar se i izgubila, znat ću da je taj put bio samo moj. A čopore sam ionako uvijek izbjegavala. Zarazni su, povodljivi, smrdljivog i ustajalog zraka od kojeg boli svaka plućna alveola.
Često sanjam da sam ispred visoke planine. I moram vidjeti što je iza nje. Penjem se i penjem, ali noge neće. Otkazuju svako malo. Potrčala bih, požurila se, dajem sve od sebe jer toliko želim doći do vrha. Koči me nešto, vraća unazad, ali ja sam uporna i mic po mic stižem do vrha.
Pretpostavljate li što je s druge strane?
Da, prekrasan pogled puca na sve strane. Mjesto gdje se pune baterije i gdje zaboraviš na sve brige ovog, prošlog ili budućeg dana. Mjesto gdje sve, barem u tom jednom trenu, pa makar bilo i u snu, zaista prođe.
No, eto nezvanog gosta. Strah. Otkud sad on? Prožima me i uvlači se u svaki stanicu. Ja se visina nikad nisam bojala, da bih mogla opravdati njegovo prisustvo.
I slijedi buđenje u znoju i nemiru.
Strahovi u nama
Vjerujem da je svatko od vas barem jednom u životu pokorio neku svoju planinu. I bio ponosan uspjehom. I na tom usponu susreo strah, koji nas kao sjena prati što god radili. Istina, čuva nas taj strah kad je u normalnim količinama, no, kako prepoznati i prihvatiti optimalnu količinu straha? Kako onom višku reći: hajde, dosta mi te više, gubi se i pusti me da živim, radim, gradim, volim ili što već… Kako ga se osloboditi a ne završiti na tabletama? Anksioznost postaje svojevrsna epidemija. I ne bira dob kada napada.
Zašto je to tako? Koliko nam se nesigurnost uvukla duboko pod kožu i malo po malo uzima svoj danak? Jer, sve nam se nameće; od izgleda, ponašanja, mišljenja, što valja jesti a što ne, što je „in“ raditi, slušati, gledati, kako voljeti, kako se seksati…da ne nabrajam dalje. Do vraga, tko smo na kraju: ljudi (svjesna bića) ili roboti?
Margina ili okovi…
Izopćenost ili prihvaćenost…
Uvijek sam voljela zagrebati ispod površine. Na marginama često raste najljepše i najrjeđe cvijeće. Niste primijetili? Zastanite ponekad.
I ostanite svoji. Takvi kakvi jeste. Jedinstveni. Neponovljivi. Ničija kopija. A ljudi? Pričat će svakako. I što god uradili, nikad im nećete ugoditi. A zašto i biste? I nekad su psi lajali a karavane svejedno prolazile.
Raširiti krila ili svjesno postati zatočenikom svojih neiživljenih snova? Biram ovo prvo. Pa makar mi vjetrovi iščupali i posljednje perce, krila mi neće slomiti.
Zato, neka i ovog jutra budilica odradi svoj posao, neka mi sunce obasja lice i otjera sjenke.
Jer novi je dan i nova prilika da ga pretvorim u još jednu novu ne(priliku).
Kako god, proći će… a planine zovu… I čekaju me.
Rođena sam u Koprivnici 1973.godine, diplomirala na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Pišem od najranijeg djetinjstva, a zadnjih nekoliko godina aktivno se posvećujem pisanju. Radovi su mi, što poetski, što prozni, objavljeni u više od 30 zajedničkih zbirki i na nekoliko portala, a krajem 2022.godine izdajem i svoju prvu zbirku poezije i kratkih priča “Zvona s Kamenika”. Aktivno sudjelujem na promocijama i susretima književnika. Trenutno pripremam svoj prvi roman.
Volim spajati nespojivo, tražiti bisere na zaboravljenim marginama, širiti krila i kada ih režu. Moje su priče upravo o tome, o zaboravljenom djetetu u nama i njegovim snovima, koji, uz malo hrabrosti i puno volje, ne ostanu uvijek nedosanjani, unatoč svom sivilu stvarnosti koja nas okružuje.
Volim spajati prošlost i sadašnjost, nastojeći probuditi u čitaocu sjećanja (starijih generacija), a možda i ponešto naučiti mlađe generacije, ali i zaintrigirati na razmišljanje o dobrim i lošim stranama kako prošlosti tako i sadašnjosti, te svakodnevnoj borbi protiv iskušenja koje nam život donosi. Osim toga, pišem i osvrte na neke društvene događaje, često sa dozom ironije i sarkazma.