Jeste li se ikad zapitali što bi bilo kad bi bilo?

Mislim da ne postoji osoba na ovoj planeti koja barem jednom u svom životu sebi nije postavila pitanje “Šta bi bilo kad bi bilo?”. I sama sam se pitala bezbroj puta.

Šta bi bilo da sam ostala živjeti u Splitu? Šta bi bilo da sam otišla u Švicarsku? Da sam završila drugi fakultet? Šta bi bilo da sam taj dan spakovala kofere i napustila svoj grad, državu, porodicu i društvo? Šta bi bilo da sam poslala te noći SMS? Šta bi bilo da sam upitala zašto? Šta bi bilo da sam tog petka izašla? Šta bi bilo da sam neke ljude zadržala u svom životu ili da sam se od nekih ljudi udaljila? Šta bi bilo da sam prihvatila taj posao? Šta bi bilo da sam neke rečenice prešutjela? Šta bi bilo da sam tog dana rekla da lažeš? Šta bi bilo da sada ne pišem ovo što pišem?

Šta bi bilo kad bi bilo? Nekada sam sebi odgovarala na to pitanje: “Da mi je ova pamet bila, sve bih drugačije.” Danas s ovom pameti sebi odgovaram na to pitanje drugačije: “Ništa bolje ne bi bilo jer sve što je trebalo biti bilo je. A sve što treba biti, bit će.”

Svaki put kad sam sebi postavljala pitanje “Šta bi bilo kad bi bilo” razvijala sam film u mračnoj komori svoje glave određenih događaja iz prošlosti i proživljavala ih ponovo, ali u više varijanti.
Prvo sam se prisjećala određene situacije. Nevjerovatno je kako su u tim trenucima isplivavali svi detalji koje sam negdje duboko potisnula u sebi, a koji su mi pomogli da opet to isto proživim kao da se baš u tom trenutku događa. Strah, bijes, ljutnja, tuga, razočarenje su se kupili u uglovima moje svijesti i u meni rađali stravu. Tjeskoba me gušila. Panika me čvrsto držala za ruku. Misli su glodale koru moga mozga i svim silama se pokušavale unutra udomiti. Sama sebe sam dovodila u to ubitačno stanje u kojem sam gubila moć rasuđivanja i slabila i duševno i tjelesno.
Iz temelja sam prevrtala taj svijet i onda na ruševinama onoga što je bilo gradila novi šta je moglo biti da sam postupila drugačije.

Neki baner

Šta je moglo biti da sam postupila drugačije u meni je izazivalo novo stanje. Sve ono što nisam učinila u svojoj glavi sam zamjenjivala drugačijim postupcima i tako stvarala neke sasvim nove scene. Te scene su najavljivale premijeru novog filma za koji sam režiju i scenarijo potpisivala ja. U tom filmu sam živjela skroz drugu priču. Priču koju sam u tom trenutku smatrala ispravnom.

Jesam li se osjećala bolje? Nisam. Osjećala sam se još gore.

Osjećala sam se kao da su me nove cipele nažuljale i žulj koji je postao rana nisam zaštitila flasterom nego sam na tu ranu obula druge nove cipele i krenula u šetnju. U šetnji sam se srela licem u lice s krivnjom. Krivila sam sebe što si nisam pružila priliku da mi se dese drugačije priče koje bi moj život odvele u nekom drugom pravcu. Moje misli su živjele u prošlom vremenu glagola biti. Osjećala sam se kao muha koja želi izaći vani kroz prozorsko staklo. Svaki put sam završila polumrtva na prozorskoj dasci.

Znala sam da tako iznemogla i polumrtva ne mogu otkriti mjesto koje je duboko u meni i koje treba biti ispunjeno. Znala sam da ću to uspjeti samo ako otresem sa sebe Šta bi bilo kad bi bilo. Ali konstantno sam to odgađala, baš kao kada odgađaš pismo kojim ćeš završiti nešto, a kako minute prolaze tako se gomilaju teškoće.

I onda kao u nekoj psihološkoj drami što u suštini život i jeste, pružila mi se prilika da ponovo uradim nešto za šta sam smatrala da sam nekada uradila pogrešno. Osjećala sam se kao da sam osvanula u nekom drugom gradu u kojem sam kupila novine i kroasane i hranim ptice. Osjećala sam se povezanom i blaženom. To je bila jedna od mojih najvećih životnih lekcija. Naučila sam da pitanje Šta bi bilo kad bi bilo nikada više sebi ne postavim.

Život mi je uvijek nudio rime, a ja sam uvijek pravila stihove kako sam u tom trenutku najbolje znala. Da nisam tada “pogrešno postupila”, ne bih se promijenila, moja svijest ne bi narasla i danas to za šta mi se ponovo pružila prilika ne bih živjela onako kako je najbolje za mene i kako ja zaista želim.

Uvjerila sam se kroz vlastito iskustvo da život često pruža drugu priliku, ali tek poslije lekcije koju sam morala naučiti da bih bila bolja i kvalitetnija ja. Istina je da ponekad nisam dobila drugu priliku, ali sam poslije takvih situacija narasla i nisam više ista osoba. Kao neko posve drugi koji već ima iskustvo te situacije nije bilo potrebe da razmišljam kako sam trebala drugačije. Nisam trebala drugačije jer onda ne bih bila ono ko sam sada.

U sada se živi.

Amina Mašić

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.