Eto. Još jedan period života je završen. Spakovan u kartonsku kutiju, bez ukrasne mašne. Poslat na nepoznatu adresu u Juče. Ne želim da znam gdje će biti istovaren. Možda čak i uneki blatnjavi kanal, možda djeca od njega naprave loptu, možda zaluta negdje Deda Mrazu u krilo. Briga me. Juče me odavno ne zanima. Za mene to je sada samo dobra priča.
Noć je i još uvijek nemam inspiraciju da pišem o ovom raspadanju života. O tome kako je biti onaj koji štrči iz okoline, ma koliko pokušavala da se uklopim. Da makar glavu povijem, da pogled oborim. Da bar ovaj osmijeh i ja zaledim. Jer ovde gdje sam sada, sve je stalo. I Juče je još uvijek. Ono isto koje je bilo kad sam i otišla. Dovraga, da li ovde ikad Juče prestaje?
Gledam juče neki klinci, koji vijek mlađi od mene, danas imaju svoju porodicu. Imaju neki stalni posao i kuću. A ja, u svojim tridesetim, još uvijek snove ganjam i još uvijek za vjetrom trčim. Još uvijek brojim zvijezde i maštam o ljubavi koja se neće svesti na renoviranje kuće, kupovinu ugradnih elemenata i mlake razgovore za stolom za ručavanje. To nikad nije bio moj san. Još uvijek me vetrenjače fasciniraju i još uvijek vjerujem da postoje neka ćutanja zavijena u tišine. Ne znam, ali ja još uvijek nisam prestala da sanjam.
Kako sam dovraga onda zalutala ovde, gdje se korov za večeru servira i gdje ljudi nemaju ni jednu nit svog života? Ispustili su ih jureći za tuđim, naslađujući se tuđim nemanjem kako bi svoje zaboravili. Valjda te vrijeme pregazi. Ono isto Juče u kom su ostali da žive. Jer juče još su bili sretni, juče su imali novac, mladost i zarobljenu sliku u ogledalu. Ostale su im sada crno bijele fotografije, nazubljene i ispresavijane. Fotografije koje gledaju u to isto Juče za kojim pate i uzdišu i koje prepričavaju. Ni sama ne vjerujem da sam nekad i ja ovde pripadala. Ne vjerujem da sam ovde ponovo došla.
Vidiš, mali gradovi i te Provincije, sve ti je to isto. Varoš je varoš, korzo je korzo i tu se ništa ne može promijeniti. Kreneš da putuješ i svuda naiđeš na te male skupove kućica kao u monopolu, zarobljene u vremenu, gdje se još uvijek u rane sate prave šnenokle i komšinice okupljaju na trač partiju. Malo ogovaranja nikom nije naškodilo, zar ne? Nikom osim onim koje ogovaraju, al’ ko nas nešto pita. Sigurna sam da sam ovih jutara i ja bila tema za priču. Moj povratak i to moje štrčanje; ljubičasta boja zidova, i te neke knjige koje sam dovukla ovde. Cijelu jednu biblioteku.
Svuda je to isto, znaš. Noć kad se privuče i kad se zatvoriš u sebe. U kojem god gradu da se nalaziš, noć je ista. Razgrana se i tuga ti izgleda nekako golema, kao krupan zalogaj i ja se obično udavim. I ova noć će biti Juče, samo da se ne produži njeno trajanje. Jer meni ovde nikad nije bilo mjesto. Među mojima sam uvijek bila svoja, a među ljudima uvijek tuđa. Nikad ovde nije bilo mjesta za moje letove i sad, potpuno zbunjena, puštam da protiče provinicijski život pored mene. Jer nije Juče krivo što se nastanilo ovde, što Sutra nikako da svane. Previše je ovde uspomena našlo svoj dom, da bi ljudi mogli da nastave dalje. Ovde se samo o uspomenama i priča, o onom kako je bilo, nikako o tome šta treba da bude. Odavde svi putevi vode u Sutra. Polazna stanica. U jednom pravcu. Ja sam uvijek za svaki slučaj uzimala povratnu kartu.
I evo me opet tu, pokušavajući po ko zna koji put da makar ova krila skupim, da ne smetaju ljudima koji su se svojih odrekli zbog ovog gorepomenutog sna o kućici, psu u dvorištu i djeci na lancu.
Pokušavam da ne štrčim, a iz mene snovi vrište i još uvijek mi u petama mapa za let. Došla sam da predahnem, znam, ali sigurna sam da sam na uzdah naišla. Nakalemio mi se negdje u pakovanju, i evo ga sad, razliva se po ovoj noći dok pratim Novembar na još jedan uzaludni put u Juče. Neće mi nedostajati. Odavno mi već ništa ne nedostaje. A ni ja nikom nisam falila, nego… o tome neki drugi put.
Selma Šljuka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
