Kad izgoriš od silnog truda, shvatiš da se ništa više ne podrazumijeva

Uvijek se desi ono što se mora desiti, željeli mi to ili ne. Bili mi spremni na neke susrete i na neke rastanke. Bili mi spremni na radost i bol.

Život ima nevjerojatne načine za pokazati nam koliko smo bili nesvjesni sebe, koliko smo bili u zabludi i kako smo se hranili iluzijama. S novim ljudima koji ti dođu u život i dotaknu srce, shvatiš što sve nije štimalo u odnosima koji su se jednostavno raspali.

Naučiš najviše, ne kroz bol rastanaka već kroz upoznavanje nekih novih, drugačijih ljudi. Shvatiš koliko se mijenjaš kad pažljivije biraš i kad si više ne zamjeraš razočaranja.

Prošle jeseni mislila sam da tako mnogo znam, bila sam tako sigurna u sebe i svoje odabire. Grabila sam hrabro naprijed, kao brzojureći vlak kojeg baš ništa nije moglo zaustaviti.

Znala sam što želim, gdje želim biti za godinu dana. Znala sam s kime se želim buditi. U mojoj je glavi slika toga bila tako kristalno jasna da je gotovo bila opipljiva.

Smiješno znam.

Neki baner

Ništa se od toga nije ostvarilo. Sve se raspalo kao kula od pijeska. I u redu je. Desile su se mnogo bolje stvari, one o kojima nisam razmišljala ni u najluđim snovima.

Ne budim se tamo gdje sam mislila da ću se buditi. U redu je. Budim se tamo gdje trebam.

Ne radim ono što sam mislila da ću raditi. U redu je. Radim mnogo bolje stvari.

Ne izgledam onako kako sam mislila da ću izgledati. I to je u redu. Izgledam sto puta bolje od lude slike koju sam imala u svojoj glavi.

Prihvatila sam promjene, proširila horizonte, postavila si nove ciljeve ali si dopustila spoznaju da će se oni možda mijenjati i da će sve opet biti točno onako kako treba. I da će biti dobro.

Nisam prestala sanjati, samo sam prihvatila da ne znam uvijek što je najbolje za mene, samo pretpostavljam.

Nisam prestala voljeti, samo shvaćam da ništa nije vječno, pa tako ni mi sami a ni naše emocije.

Ne znam gdje ću biti za godinu dana i to je apsolutno u redu. Ne znam hoću li biti u Hrvatskoj ili ću putovati. Ne znam hoću li raditi isti posao koji radim sada ili ću ponovno napraviti kvantni skok i iznenaditi samu sebe.

Ne znam koga ću sve zavoljeti putem. Ne mogu to znati. Ne mogu znati ni hoće li sve emocije koje sada žive u meni, biti tu i sutra. Ne znam hoće li mi svi ljudi do kojih mi je stalo značiti na isti način. Možda neće. Možda će neki otići. Možda ću ja otići. Možda ću nekog zavoljeti još više.

U životu za ništa nema jamstva.

I sad znam da nikome ne mogu obećati sebe zauvijek.

Probala sam i zaista sam u tom trenu vjerovala u to. Vjerovala sam da je jako, da je vječno, da nikad neće omekšati, puknuti, kliznuti mi kroz prste. Ali kliznulo je. Ili sam zapravo ja njemu kliznula kroz prste? Sve sad izgleda upravo tako.

Probala sam to obojati nekom drugom paletom. Možda još pokušavam, ali bez uzaludnih bitki. Znam samo da ne znam što vrijeme nosi i da se u jednoj tisućinki sekunde apsolutno sve što mislimo da znamo i sve u što vjerujemo može okrenuti. Onako, naglavačke. Zato sam se ostavila pretpostavki. Ostavila sam se te lude ideje da ja znam najbolje. Ostavila sam životu pravo da posloži stvari kako treba, a nas kao pijune dovede na mjesta na kojima trebamo biti. U zagrljaje u koje pripadamo. I sigurna sam da će se to posložiti tako. Ma tko god i gdje god ti zagrljaji bili.

Pustila sam da vjetrenjače budu vjetrenjače i da netko drugi bude luckasti Don Quixote.

Ne gledam to kao poraz, već kao lekciju da jedno čisto ali naivno srce ne može ići protiv svijeta i vremena i ne može samo mijenjati sve ono što smatra ružnim u ovom našem igrokazu zvanom život. Može samo mijenjati sebe.

Nisam više naivna. I to je dobra stvar. Ne vidim više u svima naznaku dobrote. Ni ne pokušavam. Puštam da se ljudi preda mnom rastvaraju kao pupovi. Shvaćam da će neki postati prekrasne ruže a neki uvenuti. Shvaćam da nisam dužna vjerovati nikome na riječ i da je u redu razočarati se. Nisam majka Tereza pa da za svakog imam razumijevanja i neupitni zagrljaj pun ljubavi.

Nisam dužna podmetati svoja leđa. Nisam dužna uvijek prva posegnuti za telefonom. Nemam obavezu bezuvjetno voljeti baš nikoga.

Neki baner

Mogu. Ali tu ljubav treba zaslužiti, više se ne podrazumijeva.

I ne mislim zbog tog da je nestao onaj djetinji, neiskvareni dio mene, koji je beskompromisno vjerovao u ljude. Mislim samo da je zbog svega što se dogodilo dobio priliku ne rasipati se više na svašta, na bilo što…

I sigurna sam da sam zbog toga sada u mogućnosti prave ljude voljeti još više i na još ljepše načine.

Nije svaki gubitak zapravo gubitak, zaključujem, palim pjesmu “Cold little heart” i smijem se ironiji situacije dok bosa plešem po čupavom tepihu.

Uživam u trenutku. Osjećam mekoću vune pod prstima, kroz prozor ulazi prohladan jesenski zrak, nebo je puno gustih, niskih oblaka a pjesma se oko mog tijela obavija lagano kao meki dodir svile.

Shvaćam da sam baš to naučila kroz sve te mijene koje sam prošla – živjeti u trenutku. Biti neopisivo laka sama sebi. Ne očekivati ništa a veseliti se svemu.

Prošle jeseni znala sam sve, sada ne znam ništa. Tad sam se grčevito borila za sreću, sad sam jednostavno sretna.

Svašta srce nauči u jednoj godini… ako si to dopusti.

Neki baner