Ponekad žene pitaju: „Zašto je otišao bez riječi? Kako je mogao samo nestati?“ I onda same sebi odgovaraju: „Sigurno mu nije bilo stalo.“ Ali istina je rijetko tako jednostavna.
Neki muškarci ne odlaze zato što im nije stalo. Odu jer su predugo čekali da im bude uzvraćeno. Na isti način, istom emocijom. Čvrsto i neupitno. Odlaze jer su se zasitili nadanja i života “leđa o leđa”.
Oni koji vole stvarno, najduže šute, najviše trpe… i najtiše odlaze.
S muškarcem koji te voli nema drame
Ova kolumna je za sve žene koje su jednom imale nekoga tko ih je volio bez drame, a otišao bez objašnjenja. I za kojeg su rekle da im je u vezi s njim bilo jednostavno dosadno. “Previše se trudio… Bio je premekan, a ja trebam pravog frajera.” – rekle bi tad.
Možda će nakon ovoga razumjeti – nije nestao iz hira, nego iz očaja.
Piše vam onaj koji je otišao tiho. I zna da više nikad ne bi trebao stati na isto mjesto.
Neki muškarci ne odlaze s vikom. Ne lome stvari, ne ostavljaju poruke na pet A4 stranica. Ne rade scene.
Samo tiho stanu. Prestanu pisati prvi. Prestanu pitati kako si. I jednog dana — samo ih više nema.
Znaš što je najgore? Oni ne odlaze zato što te više ne vole. Odlaze jer su predugo voljeli bez odgovora.
Predugo su čekali da ih vidiš, čuješ, da prestaneš uzimati njihovu prisutnost zdravo za gotovo. Da ti prestanu biti “dosadni” i “papučari” jer su normalni, prisutni i jednostavno tu – za tebe. Da ih prestaneš omalovažavati jer s njima nema drame, ali ima doma. Ima zaštite, podrške, ljubavi i sigurnosti. Nema toksičnih igrica o kojima si bila ovisna, već ima empatije i partnerske ruke.
Kako nas uništavaju generacijske traume?
Iz generacija trauma koje žene nose, naučile su pravog partnera gledati kao slabića, a muškarca koji ih maltretira, zanemaruje i manipulira kao “bad boya” kojeg treba spasiti, kojeg će baš neka ona pripitomiti. Ali neće. Muškarac se mijenja kad sam tako odluči a ne zato što bi ti to htjela i zato što radiš dobre štrukle. Ili si prava “lavica u krevetu”. Ne možete takvog muškarca zadržati seksom, jer takav pronađe seks gdje god da se okrene. On uvijek ima barem 5 – 6 brojeva u mobitelu koje može okrenuti onda kad se osjeća napaljeno ili usamljeno.
Razumijete li o čemu pričam? Razumijete li apsurd svega ovoga?
I onda kažete da nema ljubavi. Ima je, ali ljubav je prisutnost i poštovanje a ne drama upakirana u toksično “Povuci – potegni”.
Zato dobri muškarci odlaze kad im bude dosta. Odlaze od žena koje ih nisu poštovale i koje im nisu pružile njihovo mjesto.
Paradoksalno, žena koja ne zna što ima dok to ima, često to poželi tek kad ostane bez toga.
On odlazi kad se umori od čekanja
I nije to osveta, ni igra, ni manipulacija. To je umor. A moguće i karma. Tako je život skrojen. Tako radi balans.
To je praznina, razočaranje, premalo ničeg na kraju predalekog puta kojeg je prešao pokušavajući doprijeti do nje. To je taj duboki, tihi, opasni umor onoga koji je previše puta davao sve, a na kraju ostajao s premalo.
I da, možda ti se činilo da je on jak, zatvoren, teško čitljiv. Ali možda nisi shvatila da ti muškarci najviše osjećaju. Da se oni najtiši najviše troše iznutra. I da su oni koji najrjeđe pričaju o sebi, često najranjiviji.
Ne traži ga sad u porukama koje nisi poslala. Ne traži ga među prijateljima, da ti slučajno kažu kako je. Ne traži ga na mjestima gdje je čekao da ga primijetiš dok si gledala drugdje.
Nije on nestao.
Samo je konačno otišao sebi.
I znaš što je paradoks?
Muškarac koji stvarno voli, ostane najduže. Ali kad jednom ode, on se ne vraća. Baš kao šte se ni vi drage moje ne vraćate kad jednom odete, jer znate da bi se vratile u isti čemer i isti jad iz kojeg ste pobjegle slomljene, razočarane i povrijeđene.
Po tome smo isti. Shvaćate li?
Savjet za kraj:
Ako imaš svog “Nou”, onog koji nikad nije tražio previše, ali je davao sve, a možda još nije otišao, trgni se. On neće vječno stajati na mjestu prema kojem si zaboravila gledati.
pisac i zaljubljenik u detalje svakodnevice, s godinama provedenima u svjetskim metropolama i dušom koja se uvijek vraćala riječima. Iza sebe ima više od desetljeća života izvan Hrvatske — između Pariza, Berlina i Barcelone — no tek po povratku u Zagreb pronašao je tihi mir i prostor za novu verziju sebe. Ima 42 godine i još uvijek zna biti i zreo i pomalo izgubljen u istom dahu. Piše o ljubavi bez uljepšavanja, o ranjivosti, o onome što ostaje kad svi odu. Prošao je kroz razna lica odnosa — i bio voljen i ostavljen — a danas kroz kolumne dijeli ono što je naučio bez da se pravi pametan. Vjeruje da svaka priča, čak i ona slomljena, može nekome biti svjetlo.
