Kad nastupi tišina i konačno dignemo ruke

Ponekad samo zašutiš. Tišina. Nemaš više šta reći. Ne želiš. Govorila si, crtala, pokazivala. Nije pomoglo. Trudila si se, davala, borila poput lavice. Jer ti je bilo stalo do te osobe. Bilo ti je stalo do vašeg odnosa.

Na svaki kamen ti si vraćala hljeb. Na svaki nizak udarac, ti si milovala. Držala si se za onu slamku dobra koju je ta osoba imala u sebi. Mislila si da ćeš od nje napraviti čitav snop, da ćeš napokon i ti biti tretirana kao osoba koja ima osjećanja i potrebe.

Nisi odustajala. Ne voliš da odustaješ pogotovo ne od ljudi koje pustiš u svoj život i svoje srce. Bila si tu da pored svog bremena nosiš i njihovo. Bila si ti da popravljaš ono što se pokvari. Da uhvatiš ono što pada. Da guraš kada ne može naprijed.

Ti si sve mogla, tebi je sve bilo lako. Toj osobi je sve teško. Jer takvim osobama je sve teško. Iako ti znaš da im je sto puta bolje i lakše nego tebi. Svejedno, oni su ti koji se moraju saslušati. Oni su ti koje se moraju utješiti.

Posavjetovati, iako nikad ni jedan savjet neće poslušati. Rade po svom. Srljaju. Upadaju iz problema u problem. Kompliciraju i najjednostavnije stvari. Od svega što dotaknu naprave zavrzlamu. I onda plaču, kukaju. Onda traže tebe da pomogneš, popraviš, poguraš.

Neki baner

Ti si uvijek tu

I ti odmah dotrčiš. Jer ti si uvijek tu. Na tebe uvijek mogu računati. I dok se njihov svijet koji je puno svjetliji i sređeniji od tvog konstantno ruši, ti svoj krpiš. Sastavljaš. Ti svoje rane ližeš sama.

Sve si umornija. Želiš vrisnuti, reći da i ti imaš osjećaje, život i probleme. Nekada to i učiniš. Nakupi ti se svega. I dosta ti je, tih razmaženih derišta koji ne mogu nikad ništa sami pa su našli tebe da te vuku kroz život da im budeš oslonac. Jer ti si jaka. Ti možeš izdržati. Ti ne plačeš. Ti se smiješ. Vrisneš. Opsuješ. Pošalješ dovraga i njih i njihovu dramu. Objasniš im da si i ti čovjek, da i tebi nekad treba neko da te sasluša, posavjetuje, stisne ruku.

A oni se trznu i gledaju te u čudu, širom otvorenih zjenica. Slušaju te sa zanimanjem i šute dok ti nabrajaš plačnim glasom. I pomisliš, evo ga, razumjeli su. A onda vidiš uvrijeđenost na njihovom licu. Povrijeđenost.

Ništa nisu shvatili, ali će biti dovoljno dobri da ti oproste ovaj ispad i da ga pripišu PMS-u ili nekom drugom hormonalnom poremećaju. Uglavnom nije do njih. Niti su oni krivi što si ti odjedanput poludjela. I onda, s vremenom prestaneš da vrištiš. Pokušavaš na lijep način da im pokažeš, nacrtaš, objasniš da se tako ne postupa s bliskim ljudima. Da se ne mogu ponašati kao da su centar svijeta. Ali ne vrijedi. Ne vrijedi jer su toliko obuzeti sobom da dalje od svog nosa ništa ne vide.

Photo by Lindsay McGrath on Unsplash

I ti onda, prosto odustaneš. Sklopiš ruke, slegneš ramenima i okreneš se. Šutiš jer se nema više šta reći. Sve si rekla. Sve si dala. Ne možeš više.

Neka im sve njihovo

Ostaviš im njihovo breme neka ga nose sami jer je tebi i tvoje postalo preteško. Traže te. A tebe nema. Nestala si. Ljuti su. A tebe više nije briga. Tebi je svejedno. Potpuno svejedno. I dalje im nije jasno šta se dešava. Traže da pričaš, a ti si već odavno sve rekla samo što oni nisu slušali. Ne vrijedi više trošiti riječi. Ne želiš.

Treba nestati. Treba se okrenuti sebi. A oni će i onako naći nekog drugog da ga gaze. Crpe. Tebe nema. Nema za njih. Šutiš. Dižeš ruke. Nije ti drago. Voljela bi da je moglo drugačije, ali znaš da nije. Zato ti nije ni žao.

Neke stranice se moraju zatvoriti da bi se ispisale nove.

Ilda Dedić

Neki baner