Godinama, misliš kako ti netko daje ono nešto što od drugih vješto skriva. Pomisliš, toj osobi si zaista nešto drukčije, nešto posebno. Jer ta osoba odvaja sebe radi par riječi s tobom, u tvojoj ludosti on vidi svoje svitanje i osmijehe. Nisi htjela srljati u to, istovremeno nekako si se štipala po tijelu uvjeravajući se da je sve samo san. Premda, osjećala si da će doći taj dan, i upravo to davalo ti je vjetar u leđa i vjeru da ćeš se jednoga dana naći ondje gdje i trebaš biti. Imala si duboko usađeno povjerenje u sve to, da se sad pitaš kako si mogla toliko vjerovati nekome samo na osnovu riječi i dijeljenja istih boli?
Došla si do te točke gdje će se vaši svjetovi trenutno barem spojiti u jedan divan svijet. Gdje ćete se skupa smijati, skupa uživati u najdražoj čokoladi, pivu ili vinu. Pjevušiti dobro poznate stare pjesme, koje vas vraćaju u bolje dane, koje vam pružaju osjećaj kao da ste glumci u nekom vlastitom crno – bijelom filmu. Bilo je tako lijepo i tako lako egzistirati jedno pokraj drugoga, pomisliš. Riječi bez srama su silazile s usana, obrazi se nisu crvenjeli kao inače radi srama, nego su se zarili od sreće i osmijeha. Lakoća postojanja, lakoća komuniciranja i življenja.
Da, to je sigurno nešto poslano samo tebi na put, kako biste rasli skupa.. U trenu sve se činilo mogućim. U trenu život je od teške priče postao bajka. Ono što si željela jednoga dana imati, dijeliti sebe s drugom osobom, dovoljno luckastom i drukčijom. Međutim, život baš tu odluči udariti najjače i prodrmati.
S vremenom, rasplinulo se. Ne radi tebe, dobro, možda dijelom radi tebe. Jer tad nisi htjela imati oči širom otvorene i sanjati tako, nego si zatvorenih očiju sanjala o vama. E upravo tu, promakli su ti svi oni mali, sitni a bitni detalji, kojih ni on nije bio svjestan tad. To da zazire na prvu od povezanosti, to da mu se rub usana naglo, tužno i zabrinuto spusti dolje, kada spomeneš veliko LJ. Kada spomeneš bilo kakvu vezu, on se nasmije polutužno, zaključi kako se zapravo svi nekako zaljubljujemo u one različite od nas. One suprotnosti koje ne mogu egzistirati. Nisi u tome vidjela alarm, nisi u tome željela vidjeti zlo. Jer, uvijek si prije sama bacala loše čini na sebe, samu sebe si urekla stotinu puta tako što bi predosjećala i riječima prizivala nesreću.
Kada ti je pružao ruke, otvarao vrata, grlio te i mrsio ti kosu, ni slutila nisi. Bio je tvoj u tim momentima, istinski i dječački željan ono malo ljubavi, mira i zajedništva. Znaš i sad, nije zaista umio iskoristiti te, nije htio povrijediti ni tebe ni sebe, a učinio je ono što je mislio da neće. Otišao je, ondje gdje je nemoguće. Otišao je od onog drukčijeg, potpuno lijepog i srodnog, da bi se kao i ti nekoć borio sa velikim vjetrenjačama. Onim istima koje je davno pokušao pobijediti i pokoriti, ali nije mu polazilo za rukom.
Što činiti tad, pitaš se? Kriviti sebe, njega, druge, sudbinu? Ne. Prvo, prestani žaliti i tražiti krivce. Izgubiti ćeš noći i noći, suze i sve ono dobro što si gajila u sebi. Moraš shvatiti da ljudi s namjerom uđu u tvoj život i ostanu upravo onoliko koliko sami odluče. To je bila potresna lekcija, ona prekrasna koja se pretvorila u jednu ružniju. Ali, nisam zamjerila, ne. Oprostila sam istu noć, oprostila i poželjela ono najbolje. Jer u tim momentima, imali smo ono najbolje, barem se trudio izazvati samo ono pozitivno. Trudio se prikazati mi i onu drugu, bolnu stranu, premda je već bilo kasno. Otkrila sam ondje i sebe, kakva sam nekoć bila.
Shvatila sam tu nemoć, taj ružan osjećaj ne pripadanja nikome, pa ni samome sebi. Rastužilo me ali i nasmijalo. Jer, pokazalo mi je da ništa nije onako kako se čini. Nije ni zlato sve ono što mislimo da sja. Koliko god da je svjetlosti dao u tim danima i opravdavao sebe kao onakvog kakvim se predstavljao, znao je da u mojim očima gubi sjaj. Znala sam da nije ono što sam zaista vjerovala da jest. Pokazao mi je da i unatoč tome, ima određenu količinu životnosti i dječačke nevinosti. One skrivene dobrote, od koje i sam zazire, da ga ne dira i ne boli. One bespomoćnosti i straha koji je tako lako skrivao u očima i od mene i od drugih.
Shvatila sam, da i kada ponekad imamo najbolje namjere, ne mora nužno i završiti kao nešto najbolje. Izgubimo se negdje, skrenemo drugim putem, pustimo ili srcu ili strahu da nas ponese kroz život na drugu stranu. Shvatila sam, željela sam vjerovati u to da je drukčiji, toliko da sam idealizirala sve ono što on zapravo jest. A on, postao je svjestan toga kako ga gledam, kako ga doživljavam kao viteza nekog prošlog života. Kako je u mojim očima bio onaj koji je sve svoje riječi shvaćao ozbiljno, koji je znao dati i održati istu riječ. Prevelik teret sam stavila i na sebe i na njega. Očekivala savršenstvo, jer je naizgled djelovao kao netko tko nije nimalo slomljen. Onaj koji dijeli samo svjetlost i znanje.
Ne možemo zadržati one koji osjećaju da moraju otići. Makar ti znaš, da će proći slične lekcije i poraze kao ti, makar znaš da u svojim naumima možda neće uspjeti. Ako i jest, onda mu skidam kapu, jer ni ne shvaća da je tim pothvatom upravo prevario život.
Kako god, nije bio zlato, kao što sam mislila. Daleko od toga, ali bio je svjetlost u tami, i u vlastitoj nemoći nastojao je reći istinu i ostati čovjek. Ustuknula sam, maknula se kompletno na svoju stranu, ne kako bi mu pokazala lekciju, ne kako bi ja njega odsutnošću povrijedila da shvati što je imao. Otišla sam jer sam shvatila zašto je ušao u moj život. Shvatila sam da je odradio odličnu lekciju, koja je meni pomogla samo da napredujem i da zaista dođem ondje gdje trebam biti. A to nije ondje gdje je bio on… To je ondje gdje sam ja, gdje počivaju svi moji snovi. Isti oni snovi za koje je govorio da me neće čekati, da će mi kroz prste iskliznuti dok puštam da oni lošiji žive te iste snove.. Bojao se da ću se izgubiti u tome svemu, a znam ipak, želio mi je dobro kao i ja njemu.
I sada, iako povezani nismo, nadam se da osjeća mir. Jer, nakon toga, krenula sam upravo putem koji me davno čekao, da bi došla ka velikoj sreći i jedinstvenosti.
Ništa nije onako kako se čini, ili kako bi mi možda željeli da bude, ali život ti tada priprema ono nešto, još bolje od prethodno zamišljene verzije, i zato ti hvala.
Put do pakla duše i srca popločen je dobrim namjerama, znaš. Bolje i tako, nego da je volio onom tamnom stranom srca, uzevši sve moje i svoje i bacivši u vjetar bez srama.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.
