Kad želiš opravdati svoje propuste, najlakše je uprijeti prstom u drugoga

Slučaj pokušaja trovanja profesorice, u jednoj zadarskoj školi, ministar znanosti i obrazovanja, je komentirao riječima:

“Želim vjerovati da su mislili da je to ludi štos, a ispalo je vrlo nezgodno!”

U lokalnim medijima, psihologinja je “slučaj” , objasnila kako u “modernom” društvu djeca…:

“Zapravo gube jedan kontakt s realnošću ne znajući što ta zabava i zezancija može prouzrokovati. Mislim da se to tako i dogodilo – hajdemo se malo zezati, hajdemo joj to ubaciti da vidimo što će biti. A zapravo ne znaju da to može biti jako opasno.”

Neki baner

Javnost prijeti. Ruga se. Opravdava(???). Poručuje da je profesorica “sama kriva”;

jer se piće ne ostavlja bez nadzora,

jer je “stroga”,

jer nije osjetila miris i okus dezinficijensa…

Kad imaš 17, ti si anarhist, revolucionar, mangup, buntovnik.

Kad imaš 17, ti si cinik, nihilist, pobunjenik.

Kad imaš 17, ti si uvijek u pravu. Ne dopuštaš da ti drugi “sole pamet”. Misliš da si odrastao, da sve znaš. (A zapravo, tek onda, kad shvatiš da znaš jako malo i da ćeš cijeli život trebati učiti, možeš reći da si odrastao (neki nikada ne odrastu).

Kada imaš 17, napravit ćeš hrpu gluposti da privučeš pažnju. Da budeš prihvaćen. Da budeš dio “ekipe”.

Stavljanje dezinficijensa u nečije piće, nije čin pobunjenika, anarhista i buntovnika. To nije zabava, ni neslana šala.  To se ne radi da te prihvate. Da budeš “faca”.

…jer  sedamnaestogodišnjaci su i dovoljno educirani da znaju razliku između kemije i pića. Da znaju posljedice svojih djela. Oni znaju razliku između “zezanja” i ugrožavanja nečijeg zdravlja (života). Oni su i sanjari, idealisti, romantičari. Borci za pravdu. Mislioci. Umjetnici. Glazbenici. Šarmeri. Zafrkanti. Oni zaista mogu učiniti svijet boljim mjestom.

Nemojmo generalizirati. Nemojmo nalaziti opravdanje za ovakve činove, jer time dajemo šamar, hrpi divne, vrijedne, dobro odgojene djece.

Zgodno je kriviti školu, medije, koronu, društvo kad krene nizbrdo.

…kad želiš opravdati svoje propuste, najlakše je uprijeti prstom u drugoga.  

“Nije do mene!”

A jeste! Do tebe je.  Do mene. Do nas, s kojima provode najviše vremena. Koji postavljamo standarde. Koje gledaju. Od kojih uče!

S djecom se treba baviti. Čini mi se k’o da smo u toj želji da nas djeca “uvijek” vole, pogubili konce. Nedostatak vremena mijenjamo za podilaženje. Bit ćemo cool. Bit ćemo prijatelji. Nećemo ukazivati na greške, propuste. Ne daj Bože! Što ako nam to “zamjere”? Ako nas “zamrze”?

A istina je da oni svoje prijatelje nalaze u dvorištu, u školi, na treningu. Prijatelje već imaju. Roditelje trebaju. Da ih usmjere. Da ih uče ljubavi, poštovanju, odgovornosti. Da ih nauče zahvalnosti. Da ih nauče da cijene ono što imaju. Da ih nauče razliku između dobra i zla. Da povuku granicu onda kada to treba. Da ih nauče da nema opravdanja za ružne riječi, podcjenjivanje, podsmijavanje, omalovažavanje, mržnju. Da ih nauče reći oprosti i hvala. Da ne uzimaju nikog i ništa zdravo za gotovo. Da znaju da u nama imaju oslonac. Da ih volimo. Da možemo i mi biti cool i pričati o glazbi, sportu i filmovima.

Ali i da ćemo reagirati kad pogriješe. Da ćemo inzistirati da grešku isprave. Da se ispričaju. Da na njoj uče. Da je ne ponove. Da znaju, onda kada (ako) se to dogodi, da to ne radimo jer ih mrzimo. To radimo zbog njih. Jer želimo da postanu ljudi.

Moramo ih naučiti da nema dvostrukih mjerila.

Da ćemo reagirati na nepravde prema nama, ali da nećemo opravdavati i tražiti izlike za nepravde koje oni nanesu drugima.

Dok god nalazimo izlike za njihov bezobrazluk, nepoštivanje, greške… prema drugima; tetama u vrtiću, profesorima, trenerima, prijateljima, kolegama, susjedima… dajemo im  zeleno svijetlo, da tako gaziti,nastave i dalje. A nastavit će ravno prema nama. I pregazit će nas.

Mi smo ti koji postavljamo standarde!

Djeca se ne “kupuju” podilaženjem. Skupim igračkama, uređajima i odjećom. Srcima na društvenim mrežama.

Mi imamo odgovornost prema njima. Da volimo. Grlimo. Budemo tu. Ali i da prepoznamo. Da reagiramo. Da usmjerimo.

Kroz djecu izlaze sve naše ljutnje, prijeziri, revolti, taštine,  neispunjena htijenja i maštarije. Ali i ljubavi, pažnja, zagrljaji i poštovanja. Sve ono što smo nekad  rekli i učinili drugima, izlazi kroz njih sada.

Sebe trebamo mijenjati u smjeru, u kojem njih želimo vidjeti.  

Neki baner