Iz inata. Jer možeš. Sve je u nama i na nama. Samo treba pobijediti strah. I predrasude.
Koliko puta su vam rekli da nešto ne možete, da nije to za vas, ne bi to trebala baš tako, jer eto, netko je nekad to drugačije, a samim tim je to postalo i neko nepisano pravilo?
Ja ne volim pravila. Baš ih ne volim. Po nekima moramo živjeti jer, da ih nema, sve bi otišlo nekud…( u nepovrat valjda). Neka slijedimo jer su nam rekli da bi bilo poželjno da tako radimo, jer tako rade svi, pa što bi mi bili drugačiji? I da ne kvarimo očekivanja, pokorimo se i prepustimo liniji manjeg otpora.
Jer je tako najjednostavnije. Ne upadamo u oči. Izgubimo se u masi, a to što sve u nama vrišti i opire se, koga briga? Nas bi trebalo biti briga. Naš unutarnji glas je naše šesto čulo, jedini savjetnik kojeg bi zaista trebali slušati.
Očekivanja
Od djetinjstva, ispunjavamo očekivanja. Uvjere nas da je tako najbolje za nas. Jer nije dobro biti crna ovca obitelji. Snove i želje zaključamo u neki skriveni folder naše duše, sakrijemo se u tuđim očekivanjima kao od nevremena i čekamo da prođe…. I da, vrijeme svakako prođe, a naše nezadovoljstvo buja i raste. I onda u jednom trenutku dođemo do točke kada se zapitamo tko smo i na koga smo potrošili svoje godine? Čije smo živote zapravo živjeli?
Ako poželimo promjenu, opet će nas uvjeravati da to nije dobro za nas, posljedice ove ili one… Ako poželimo biti ono što stvarno jesmo, poslušati svoj unutrašnji glas, na prvoj stepenici dočekat će nas strah. Onaj isti koji nas je zakočio toliko puta u životu kada smo poželjeli neku promjenu, samo je ovaj put promijenio boju kaputa. Jeste li ikada pogledali u oči svome strahu?
Ako jeste, tada znate da se on u istom trenutku povlači i postaje sve nesigurniji. A kada mu krenete u susret, povlačit će se dok sasvim ne nestane. Njegova je snaga u vašoj slabosti. I obrnuto. Kada se pobijedi prvi strah, svi ostali su lakši. Samopouzdanje raste i polako otvaramo onaj zaboravljeni folder.
Ne, ništa nije nemoguće ako vjerujemo u sebe.
Slušajte sebe, naš unutarnji glas zna što je najbolje za nas.
I kada vam kažu da nešto ne možete, da to nije za vas, pokušajte, uradite to. Iz inata. Nitko ne zna bolje od vas jeste li za nešto sposobni ili niste. Uradite to! Jer će vam jednom možda biti žao ako niste ni pokušali.
#BLOG piše Na Marginama Duše
Rođena sam u Koprivnici 1973.godine, diplomirala na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Pišem od najranijeg djetinjstva, a zadnjih nekoliko godina aktivno se posvećujem pisanju. Radovi su mi, što poetski, što prozni, objavljeni u više od 30 zajedničkih zbirki i na nekoliko portala, a krajem 2022.godine izdajem i svoju prvu zbirku poezije i kratkih priča “Zvona s Kamenika”. Aktivno sudjelujem na promocijama i susretima književnika. Trenutno pripremam svoj prvi roman.
Volim spajati nespojivo, tražiti bisere na zaboravljenim marginama, širiti krila i kada ih režu. Moje su priče upravo o tome, o zaboravljenom djetetu u nama i njegovim snovima, koji, uz malo hrabrosti i puno volje, ne ostanu uvijek nedosanjani, unatoč svom sivilu stvarnosti koja nas okružuje.
Volim spajati prošlost i sadašnjost, nastojeći probuditi u čitaocu sjećanja (starijih generacija), a možda i ponešto naučiti mlađe generacije, ali i zaintrigirati na razmišljanje o dobrim i lošim stranama kako prošlosti tako i sadašnjosti, te svakodnevnoj borbi protiv iskušenja koje nam život donosi. Osim toga, pišem i osvrte na neke društvene događaje, često sa dozom ironije i sarkazma.
