Kako bi tebi bilo da…

U današnjem svijetu ali i onom prošlom uvijek je netko nekoga mrzio, progonio, terorizirao, ubijao.

To se sve događa i danas i znamo da je to najgore nešto za svakog čovjeka. Uvijek se iznova pitam zašto nismo ništa naučili iz onih nekada vođenih ratova, zašto one suze nitko ne vidi, razumije i stvarno učini da ih nitko više ne pušta niti mora plakati.

I uvijek čujemo da su ratovi nešto najgore ali se nažalost uvijek vode.

Uvijek negdje na planeti netko pati gladan, je protjeran, ucviljen. Gledamo svaki dan velike patnje ljudi koji su odnekud pobjegli i protjerani od nekoga, traže neki bolji sigurniji život.

I nitko ih ne razumije, svima ti ljudi smrde, neuredni su i lopovi.

I samo što se ne čuje pitanje, pa što bi oni htjeli?!

Zamislite se, gledajući u njih da ste na njihovome mjestu, da ste prognani, gladni sami i tužni..

Zamislite da vas se smješta pod šatore, bez hrane i osnovnih uvjeta za život. Da vam se zatvaraju sva vrata, da se na vas ide s bodljikavom žicom..da nemate pravo otići negdje…

Ne, to se ne može dogoditi ne volite ni pomisliti na takvo nešto jer to se ipak događa samo drugima.

Ali, što biste vi onda napravili da ste danima gladni, neokupani ,ne biste tražili hranu i borili se da se dokopate slobode na svaki mogući način?

Naravno da biste, učinili biste sigurno sve iste stvari kao i svi jadnici, protjerani i napaćeni ljudi kojima se sve uskraćuje.

Svi se mi u nekom trenutku nađemo u takvim ili sličnim isključujućim momentima . gdje nas uvijek iznova ojadi loš potez drugih.

I ne možemo se pribrati, postavljamo milijun pitanja borimo se s razumijevanjem ali nam ne ide.

Nekada krivimo sebe, naročito druge, kad se radi o sudbinama velikog broja ljudi.,,ali nažalost ništa se ne može promijeniti niti se ikada moglo.

Ne znam zašto se uvijek mislilo da netko na nešto ima pravo a netko ne, tko smo to mi da mi nekome nešto uskraćujemo, oduzimamo.? Kako se uopće usudimo uskraćivati nekome nešto što pripada svima?

Kako se usudimo proglašavati se više vrijednima od drugih?

Čime smo to vrjedniji, a čime su drugi manje vrijedni ako nešto nemaju ili ne rade?

Probajmo se staviti u situaciju onih drugih koje držimo manje vrijednima, kojima se oduzima sloboda zbog nečega, koji nemaju pravo na hranu..

Stavimo se u situaciju nevine žrtve ratnih stradanja koja traži mir, gladnoga koji traži hranu, bolesnika koji traži lijek, zatočenika koji traži slobodu.Sigurno bismo se neugodno osjećali pri samoj pomisli da se i sami nađemo u tako teškoj situaciji, ne volimo čak ni misliti…

Stavimo se u kožu izdane i prevarene osobe i zapitajmo kako bi nama bilo?.Bismo li odlučili razumjeti i pomoći ili bismo bezobrazno šutjeli i čak tražili opravdanja za izdaju i prevaru.?

Odakle nam prava da drugima činimo ono što sebi nikada ne bismo učinili a u isto vrijeme se nadamo i molimo za dobro u svome životu?

Odakle nam pravo proglašavati se ispravnima, vrijednima a druge u isto vrijeme proglašavati neispravnima i nevrijednima?

Trebamo naučiti da svako ljudsko biće ima svoj put, svoje želje, svoje ciljeve, to treba poštovati i razumjeti.Naravno, sve bez ugrožavanja drugih ili uništavanja drugih.

Ako nismo do sada, vrijeme je da sad naučimo i usvojimo jednom za svagda!