Više nego ikad zaživjele su djelatnosti pod parolom rada na sebi. Vjerujem da rad na sebi ima svoje dobre i loše strane. Ovisi naravno, kakvu mu definiciju dodijelimo. U tome svemu, more je priča, iskustava i savjeta za sve aspekte života. Pa i onaj, vjerujem svima posebno drag, ljubavan. Tu primijetih neki otpor romantici i romanticiziranju odnosa. Svijeta i života, općenito.
Opasnost! Romantika na ekranu
Svi smo različiti i naravno da nismo svi romantične duše. Ili, možda ipak jesmo? Ono što primijećujem jest da su na otvorenost prema romantici zakačeni razni strahovi. Prezentirani kao potecijalne kobne traume i posljedice. Poput ranjivosti, nepraktične ovisnosti, nerealnih očekivanja, potencijalnih razočarenja i nesretnih završetaka. Pa su nerijetko optuženi romantični filmovi, serije i knjige za širenje iskrivljene verzije ljubavi i odnosa koja u stvarnom životu ne opstaje. Da stvaraju u očima promatrača iskrivljena očekivanja koja nisu moguća. Da je život nešto potpuno drugačije.
Što i jest jer nije moguće staviti sve aspekte života na filmsko platno. Što ne bi trebalo značiti da ono što vidimo na platnu ne bi mogla biti nečija stvarnost. Najbolji primjer za to su filmovi po istinitim događajima.
Primjerice, ljubavni klasik, vjerujem svima znan, pod nazivom Notebook. Skeptici će možda sad zakolutati očima i bljucnuti od klišeja. Nisam jedna od njih. I znam da nas ima još. O ubitačnosti romanticiziranja propovijedaju većinom, svjedočim, pojedinci koji su možda proživjeli određena razočarenja i padove u odnosima, i na temelju tih iskustava stvorili su svoje zaključke i teorije o romanticiziranju svega.
Čini mi se da su protiv, također, ti ljudi koji nisu pronašli način na koji preboliti proživljena razočarenja i boli. I zbog straha da opet isto ne dožive, lakše im se jednostavno lišiti romantike i ne otvoriti do te mjere gdje su posljedice moguće.
Ali, koliko života u tome ima? Neupitno je da će gotovo svi doživjeti i proživjeti razočarenja i boli zbog otvorenosti prema nekom i ranjivosti koja ide s tim. Da neće biti ispunjena sva očekivanja i da će na tom putu biti srušene brojne vizije, koje su još jučer bile tako sigurne i kristalno jasne. Ljudska opsesija konačnim rezultatom i krajnjim ciljem često dovodi ljude do tuposti svih osjetila prema samom procesu i putovanju.
Neželjeni kraj ne bi trebao pobiti trenutke koji se ne daju opisati. Razdoblja koja su bila high u svakom smislu. I, zasigurno ne bi trebao pobiti vjeru, želju i elan za romantikom. Ma ne samo u ljubavnim odnosima. Općenito, u svemu.
Table talk o ljubavi
Rasprave za okruglim stolom o ljubavi i ljubavnim odnosima su mi definitivno no go jer svatko ima svoju priču koja je jedinstvena i neusporediva. I nekako sumnjam da se može stvoriti generalna teorija, savjet ili zaključak koji vrijedi za sve.
Vjerujem da u ljubavi nema mjesta definicijama, samo osjećajima i onoj dimenziji života koja se ne da opisati. Ali ipak, u sklopu rada na sebi, raspravlja se tu i o tim odnosima. Pa se dvije duše nazivaju partnerima, priča se o važnosti kompromisa, zajedničkih vizija i misija. I tako dalje. I tako dalje.
Kad bolje razmislim, nema puno razlike u ustrojima poslovnih tvrtki i privatnih odnosa. Sve pokreće neka čudna ekonomija. Razvija se neka teorija o ljubavi koja može preživjeti samo ako liči (barem meni) na neku vrstu transakcije i dogovora. Ti meni, ja tebi.
Kriteriji pri odabiru „partnera“ sve više ispunjavaju tablicu podobnosti i pogodnosti nego onog osjećaja kad ti stopala napuste tlo. Onda nije ni čudo da neki odnosi s vremenom postanu usiljeni, prisiljeni, prigušeni. Partnerstvo u poslu se dogovara. Ljubav se dogovoriti ne može. Pa čak ni pod znanstvenim smjernicama rada na sebi.
Romantika kao klišej = svijet bez ideja
Više nego ikad, vjerujem da je svijetu potrebno romanticiziranje. Ljubavi. Prijateljstava. Prirode. Života. Nije li romantika u tuđem osmijehu koji je zbog tebe i tvojih gesta? U zagrljaju prijateljice jer si joj, ako ništa drugo, svojim postojanjem uljepšala život i svakodnevnicu? Nije li romantika u prvim dječjim koracima koji uključuju i puno padanja – u čemu je možda i najbolje prikazano životno putovanje?
Nije li romantika u idejama pojedinca i njegovom stvaranju? Nije li romantika u pjesmama, knjigama i umjetnosti? Ako nije, zašto nas to toliko dira? Na kraju dana, nije li to jedino čega se sjećamo i što ostaje za nama?
Zato opsesija ishodom ne bi trebala razvijati strah od potencijalnog fatalnog kraja. Odredište neka ne zasjeni ljepotu putovanja. Osobito uz činjenicu da nam je finalno odredište svima isto. Zato ranjivost ispred obrambenih mehanizama. Gdje je ranjivost, tu je i snaga. A negdje između je i život. Ako baš slijedite upute stručnjaka o radu na sebi, počnite bar s romantikom prema sebi.
Vjerujem da svijet u kojem se romantične geste etiketiraju kao klišeji, svijet je kojem nedostaje ideja. Zato više nego ikad, vjerujem da je svijetu potrebna romantika.
Volim se predstaviti kao ljudsko biće. Bez sve one buke koje dodajemo u opis profila. Uvelike živim po osjećaju, često izbjegavajući što se mora. Uvijek biram surovu suštinu ispred filtrirane vanjštine. Stvari s kojima gubimo pojam o vremenu, bitne su. Za mene je to pisanje. Jer na kraju dana, život je ono o čemu piše poezija, pjevaju pjesme i pričaju priče…