Postoje ljudi koji su uvijek „divni za suradnju“. Ljubazni, tihi, prilagodljivi. Ne stvaraju probleme, ne zauzimaju prostor, ne traže previše. Gotovo neprimjetno pristaju na sve – i kad mogu i kad ne mogu. To su oni koji će preuzeti dodatni zadatak iako im dan već puca po šavovima. Koji će otkazati vlastiti pregled jer prijatelj treba pomoć s djecom. Koji će slušati, savjetovati, biti tu – čak i kad iznutra polako nestaju. Njihove granice nisu nešto što su naučili postavljati – nego nešto što su davno zaboravili.
Kada ugađanje prestane biti briga za druge, a postane bijeg od sebe
Iako društvo često nagrađuje takvu požrtvovnost rečenicama poput: „Uvijek mogu računati na tebe“, prekomjerno ugađanje zapravo nije znak zdravog odnosa prema drugima – već često rezultat unutarnje nesigurnosti.
Znanstvena istraživanja (npr. iz Journal of Anxiety Disorders) povezuju pretjerano ugađanje s tzv. people-pleasing obrascem, koji se često razvija u djetinjstvu kao adaptivni mehanizam u emocionalno nestabilnim ili zahtjevnim okruženjima. Dijete koje uči da je „dobro“ samo kad ugađa, kao odrasla osoba teško razlikuje tuđe potrebe od vlastitih granica.
Neuroznanstveno gledano, stalna briga o drugima i podređivanje vlastitih potreba potiče kroničnu aktivaciju sustava za stres (hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna os). Tijelo je tada konstantno u stanju „pripravnosti“, a mozak registrira svaku potencijalnu tuđu potrebu kao opasnost od odbacivanja. To dugoročno iscrpljuje organizam i povećava rizik za depresiju, tjeskobu i emocionalnu otupjelost (Neuroscience & Biobehavioral Reviews, 2020).
Lakše je poštovati tuđe granice nego vlastite
U razdobljima niskog samopouzdanja, prekomjerno ugađanje često eskalira. Tada je lakše pospremiti tuđu sobu nego se suočiti s vlastitim neredima. Jer tuđi problemi djeluju predvidivo. Vlastiti, pak, traže istinu. Hranu. Promjenu.
Ali svaka prilagodba koja prelazi naše granice ima svoju cijenu. I obično je plaćamo tiho: kroz kronični umor, zaborav tko smo, emocionalnu otupjelost i onaj osjećaj da više nismo glavni likovi vlastitog života – već statisti u tuđim rasporedima.
Kako izaći iz obrasca ugađanja, a ne izgubiti sebe?
Rješenje nije u tome da postanemo hladni ili zatvoreni, već u vraćanju mjere. Prije nego kažete „da“, zastanite. Pitajte se:
– Je li ovo u skladu s mojim vrijednostima i mogućnostima, ili popuštam iz straha da ne budem odbačena?
– Jesam li ovdje iz ljubavi – ili iz potrebe da zaslužim ljubav?
Psihologinja Kristin Neff, koja proučava self-compassion, podsjeća da istinsko suosjećanje uključuje i prema sebi jednaku mjeru brige kao i prema drugima. To znači znati reći:
– “Trenutno to ne mogu.”
– “Treba mi malo prostora.”
– “Ovo mi sada ne odgovara.”
U početku to izaziva nelagodu. Srce brže lupa. Glas zastaje. No sa svakim “ne” koje izgovorimo iz samopoštovanja, naše “da” postaje autentičnije.
Foto: Canva
Znanstveni bonus savjet: Mozak se uči granicama kao i navikama
Istraživanja iz kognitivne neuroznanosti pokazuju da mozak može „reprogramirati“ obrasce ponašanja kroz dosljedno postavljanje granica. Svaki put kad odaberemo sebe umjesto straha od odbacivanja, aktivira se prefrontalni korteks – centar za donošenje odluka, samoregulaciju i identitet. To nije znak sebičnosti, već znak emocionalne zrelosti.
Jer ne moramo biti sve svima. Niti stalno dostupni. Ne dugujemo nikome verziju sebe koja se raspada da bi netko drugi bio miran.
- Nije slabost reći “ne”.
- To je jasno, nježno, ali čvrsto: “I ja postojim.”
Ivana Matas, rođena u Splitu, gdje odrasta i školuje se, po struci diplomirana pravnica, voli pisati, voli životinje, voli zdrav život i kvalitetnu zdravu prehranu te je svoju ljubav prema zdravom životu spojila u jedno i krenula pisati članke na temu zdravlja.
