Nema alarma za kraj ljubavi. Ne zazvoni ti sat, ne dobiješ upozorenje na mobitel da će tvoj svijet uskoro puknuti napola. Jednog se dana samo probudiš i znaš: gotovo je. Ne jer ste rekli da jest, nego jer više nemaš gdje staviti ruke. Nemaš kome.
Istina je da nakon nje, dugo nisam znao što bih sa sobom.
Imaš 42 i misliš da si sve naučio. Znaš kako se diše, kako se ljubi, kako se odlazi. Ali istina je da nitko od nas nije naučen preživjeti tišinu poslije.
Dobro sam, a zapravo nisam
Zagreb me našao ranjivog i zatvorenog. Stari kvart, nova lica. Nitko ne zna s čime dolaziš, a svi ti nešto projiciraju. Počeo sam više šetati, manje govoriti. Slagao sam ljude kad bi me pitali jesam li dobro. Jesam. Jesam onoliko koliko moraš biti da preživiš ono što nisi mogao zamisliti.
Srećom, zapisivao sam sve. Neke noći i po desetak stranica. Jedino tako sam mogao prestati pamtiti. Pisanje mi je bilo terapija – ali ne ona hollywoodska. Više kao šivanje rana bez anestezije. Iskreno i bez ljepila.
Ljudi često misle da nas slome oni koji nas ostave. Ali istina je da nas lomi ono što smo mi htjeli da budemo, a nismo mogli. Projekcija nas samih. Ona me možda voljela, ali ja sam njoj dao verziju sebe koja nije bila spremna. I sad to plaćam – pisanjem, tišinom, povremenim gutanjem riječi kad me netko previše nježno pogleda.
Ne tražim da itko razumije. Samo pišem da se ne zaboravim.
Ljubav nije dovoljno željeti
Jer ako sam nešto naučio iz svojih prekida, onda je to da ljubav nije dovoljno željeti, moraš je znati nositi. A ja sam je znao voljeti samo kad nije boljela. Kad je postalo teško, nisam znao kako ostati. I to je ona bolna lekcija: ne odlaze uvijek loši ljudi. Ponekad odu oni koji se ne znaju zadržati, iako bi željeli.
Naučio sam i da ne postoje dva ista kraja. Neki se prekidi dogode tiho, kao da netko samo spusti svjetlo i ti više ne znaš kako izgledate zajedno. Neki te razbiju, pa skupljaš dijelove sebe posvuda, u razgovoru s prijateljima, u tužnim filmovima, u pjesmama. Ali svi te natjeraju da upoznaš dijelove sebe koje inače nikad ne bi sreo. I to vrijedi.
Naučio sam da se ljudi ne posjeduju. Možeš nekoga voljeti najdublje na svijetu, a on ipak ode. I to ne znači da nisi bio dovoljan. Samo znači da nije mogao ostati. I to treba znati pustiti, ne s lakoćom, nego s poštovanjem.
I možda najvažnije: naučio sam slušati. Ne odgovarati odmah. Ne popravljati sve. Samo slušati, i žene, i tišinu, i sebe. Jer nekad u toj tišini čuješ istinu koju si godinama izbjegavao.
Želim nekog tko je spreman biti tu
Sad više ne tražim one koji će ostati po svaku cijenu. Tražim one s kojima mogu biti svoj i kad me boli. One koji ne bježe kad postanem tiši. Koji znaju da ljubav nije vatromet, nego svakodnevno odabiranje da ostaneš i kad svjetla utihnu.
Možda više nikad neću voljeti onako bezglavo, onako mladenački. Ali možda je to i blagoslov. Jer sada, kad volim, volim s punom sviješću da ništa ne mora biti zauvijek da bi bilo stvarno. Da i privremeno može biti duboko. I da se i iz gubitka rađa nešto vrijedno: mir sa sobom.
A ako mi se ikad vrati… Ako mi opet dođe neka ljubav slična onoj koju sam pustio… Znat ću je gledati drugačije. Ne kao bijeg iz samoće, nego kao povratak sebi. Jer više ne tražim spas. Tražim suputnika. A do tada, ostat ću ovdje, pisati, disati, i to će biti dovoljno.
pisac i zaljubljenik u detalje svakodnevice, s godinama provedenima u svjetskim metropolama i dušom koja se uvijek vraćala riječima. Iza sebe ima više od desetljeća života izvan Hrvatske — između Pariza, Berlina i Barcelone — no tek po povratku u Zagreb pronašao je tihi mir i prostor za novu verziju sebe. Ima 42 godine i još uvijek zna biti i zreo i pomalo izgubljen u istom dahu. Piše o ljubavi bez uljepšavanja, o ranjivosti, o onome što ostaje kad svi odu. Prošao je kroz razna lica odnosa — i bio voljen i ostavljen — a danas kroz kolumne dijeli ono što je naučio bez da se pravi pametan. Vjeruje da svaka priča, čak i ona slomljena, može nekome biti svjetlo.
