Svatko od nas ponekad iskusi osjećaj brige, nemira, straha i to su sve normalne emocije koje nas preplave ako i kada se suočavamo s najrazličitijim svakodnevnim životnim nedaćama i izazovima.
Ljudi uglavnom prepoznaju kada su pod stresom. Drugim riječima, to znači da su svjesni nekih vanjskih stresora koji su ih uznemirili. Budući da živimo stresnim svakodnevnim životom, manjeg ili većeg intenziteta, onda je česta anksioznost koja se javlja kao odgovor na stres.
Od stresa do anksioznosti
Primjer takve ”brige” o kojoj brinemo i koja izaziva u nama osjećaj tjeskobe i uznemirenosti mogu biti različite. Od promjene radne okoline, gubitka posla, selidbe u drugi grad ili državu, prekida veze, itd.
Dakle, dok je u stresnim situacijama poznat uzrok kojega možemo imenovati, kod anksioznosti to nije slučaj jer je uzrok nejasan. To znači da se osoba onako odjednom i na izgled ničim izazvanim, uplaši zbog nečega pri čemu misli osobe postaju sve nelogičnije. Osoba se smiri, međutim, odmah se pojave nove brige i zabrinutost zbog nečeg drugog. Ukratko, u anksioznom stanju, osoba reagira prenaglašeno zapravo na sve.
Stres je okidač broj jedan za stanje anksioznosti jer osoba počinje da brine ne samo zbog nečeg određenog, nego brine o svemu i svačemu. Takvo stanje dovodi do osjećaja frustriranosti i konstantnog straha.
Anksioznost vs. Anksiozni poremećaj
Za razliku od anksioznosti koja nas može preplaviti neočekivano u nekim stresnim situacijama i brzo proći, anksiozni poremećaj ili neuroze predstavljaju grupu mentalnih poremećaja koji se grupiraju oko određenih simptoma. Često postoji preklapanje između stresa, anksioznosti i anksioznog poremećaja. Valja reći da su anksiozni poremećaji sasvim drukčiji od normalne zabrinutosti koja dođe i prođe. Jer, grupirani su oko specifičnih smetnji koje naprosto onemogućavaju osobu da bude funkcionalna u svakodnevnom životu. I da se zna uhvatiti u koštac sa svakodnevnim životnim teškoćama .
Iako su simptomi anksioznosti i anksioznog poremećaja isti, ipak postoji razlika. Ona se očituje u vremenskom okviru odnosno u tome koliko dugo su prisutni simptomi. Inače se ti simptomi anksioznosti obično dijele u tri kategorije simptoma: u mentalne, emocionalne i tjelesne.
Tako se mentalni simptomi manifestiraju u formi negativnog i nelogičnog obrasca razmišljanja i o sadašnjosti i o budućnosti i kako ju kontrolirati. Emocionalni simptomi su najčešće česte promjene raspoloženja poput ljutnje, bijesa i tuge, ili pretjerano reagiranje za ništa. Dok se tjelesni simptomi mogu manifestirati od problema sa spavanjem, promjenom u načinu prehrane, lošom koncentracijom, psihosomatski simptomima (glavobolja, napetost mišića, gastro-intestinalne tegobe,, vrtoglavica, itd.).
Uzroci
Do anksioznog stanja može doći ako je npr. stres ili neka stresna situacija toliko izmaknula kontroli da je van područja nečijeg suočavanja. Može biti simptom pokrenut nekim mučnim iskustvom. Npr. kao što je gubitak voljene osobe, neke životne promjene, gubitak posla… Kod djece koja odrastaju u disfunkcionalnim obiteljima česte svađe i zlostavljanja (emocionalna i fizička).
Važno je naglasiti da se anksioznost ne javlja kao ”grom iz vedra neba” nego je najčešće u kombinacija faktora okružja i genetskih faktora. To znači da tijekom odrastanja ljudi prihvaćaju određene stavove i uvjerenja koja rezoniraju ili ne rezoniraju s njihovim vrijednosnim sustavom. Ako te neke svoje stavove nismo ‘asimilirali” kao naše nego smo ih ”progutali” tijekom odrastanja, to također može biti uzrok stresa i anksioznosti.
Uzroci su najrazličitiji, međutim kod većine ljudi rano djetinjstvo u prvih pet godina života mogu biti ključni faktori zbog primjerice neke proživljene traume, prevelikih očekivanja od okoline ili sebe, nestabilnog okružja i anksioznog roditelja.
Od anksioznosti do anksioznog poremećaja
Onog trenutka kada anksioznost počinje kontrolirati život osobe, započinje i anksiozni poremećaj. Zato se u procesu psihoterapije radeći s klijentima, radi na proširenju svjesnosti o funkcioniranju.
Time se neke naše nesvjesne reakcije, stavovi i očekivanja, odnosi sa roditeljima ili nekim drugim značajnima za nas osobama, različite situacije iz djetinjstva, dovode u svjesnost na osnovu kojih učimo, kako da odaberemo za nas najoptimalniji način na koji se možemo nositi s anksioznim stanjima. Dakle, uči se kako se svjesno nositi s anksioznošću i kako da ne dopustimo da anksioznost kontrolira naš život.
Najčešće vrste anksioznog poremećaja su:
Generalizirani anksiozni poremećaj: kojega obilježava patološka anksioznost i briga i jedna konstantna strepnja i zabrinutost zbog različitih nesreća koje bi se mogle desiti. Pored toga anksiozne osobe osjećaju u tijelu uznemirenost i nemogućnost da se opuste. Kao i stalno prisutne fiziološke manifestacije straha u posebno zahtjevnim i za njih stresnim situacijama (znojenje, suha usta, vrtoglavica, ubrzano lupanje srca)
Zatim je tu sve češća vrsta socijalnog anksioznog poremećaja kao oblik stanja straha kojega karakterizira postojanje konstantnog, intenzivnog i nelogičnog straha izazvanog uvjerenjima, pojavom i ponašanjem drugih ljudi. Obično se radi o njima nepoznatim situacijama u kojima će vas drugi promatrati i najvjerojatnije procjenjivati. Sve takve društvene situacije za anksioznu osobu mogu biti toliko zastrašujuća, da postaje anksiozna i na samu pomisao na njih što dovodi do toga da oboljeli zaobilaze svaku socijalnu situaciju u širokom luku.
U biti ove vrste anksioznosti uvijek je prisutan strah da će se osoba osramotiti u javnosti. Da će ispasti smiješna pa će joj se smijati. Neinteligentna, kada treba da polaže ispit, govori, kada osjeća da će pred drugima pocrvenjeti. Ili da će ljudi o njima zbog nečega loše misliti ili da će biti manje adekvatni od drugih. Najčešće oboljeli shvaća da je njihov strah iracionalan, međutim, ne može se oduprijeti tom osjećaju anksioznosti koji ga preplavljuje.
Inače precizno određenje sadržaja i obima ove vrste anksioznosti uključuje i sljedeće pojmove: pretjerana stidljivost, nedostatak socijalnih vještina, socijalna disfunkcionalnost, težnja ka usamljivanju i izolaciji.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj
Treba spomenuti i opsesivno-kompulzivni poremećaj kod kojega anksioznost dovodi do kompulzivan i ponavljanja ponašanja. I koji se manifestira kroz trajnu preplavljujuću strepnju i intenzivne, iracionalne strahove. Ono što ga razlikuje od drugih anksioznih poremećaja (fobija, paničnih napada i sl.) jeste činjenica da su anksioznost i strahovi povezani sa ponavljajućim, neželjenim i nametljivim neprijatnim mislima – opsesijama.
Te opsesivne misli nisu povezane sa svakodnevnim brigama i stvarnim životnim problemima, nego sa specifičnim sadržajima (npr. „ostavio sam otvorena vrata, upaljenu peglu,…”) ili pak strahovima, npr. iracionalni strahovi od zaraza, neadekvatnog ili nasilnog ponašanja i sl. Oboljeli prepoznaje ove misli kao iracionalne, i trudi ih se izbjeći ili potisnuti. Ipak, često bezuspješno pa misli nastavljaju da ih opsjedaju i da prodiru u um satima, danima, a nekada i duže. Za oboljele jedino rešenje postaje da obave neki ritual ili kompulzivnu radnju kojom će se misao neutralizirati i, smanjiti intenzitet straha. I, izbjeći potencijalna ”opasnost”
Za oboljelog provjeriti nešto samo jednom ne znači apsolutno ništa, jer su njihove misli upornije i znatno više uznemiravajuće, pa su potrebni i mnogo kompleksniji i dugotrajniji rituali. Baš zato što ti rituali oduzimaju anksioznim osobama puno vremena i bitno ometaju njihovu svakodnevnu funkcionalnost u životu, samim tim negativno utječu i na obiteljske, profesionalne i društvene aktivnosti.
PTSP
Posttraumatski stresni sindrom ili PTSP također je vrsta anksioznog poremećaja koji se razvija nakon izloženosti nekom strašnom događaju u kome je osoba bila tjelesno ugrožena ili povrijeđena. U biti predstavlja odloženu ili produženu reakciju na stresni događaj. Okidač može biti potres, rat, emocionalno, psihičko i seksualno zlostavljanje, gubitak voljene osobe, itd.
Simptomi se razvijaju do trećeg mjeseca od preživljene traume. Sve do tada, naziva se akutni posttraumatski stresni poremećaj. Zato je jako važno da se uoči na vrijeme i krene čim prije na liječenje. Jer nakon šest mjeseci, akutni prelazi u kronični oblik i negativno utječe ne samo na kvalitetu života osobe, nego dugoročno može dovesti i do trajnih promjena ličnosti.
Osobe koje pate od PTSP su zapravo, anksiozne, te izbjegavaju sve što ih može podsjetiti na traumu. Pa čak i kada i aktivnosti u kojima su nekada uživali . Poremećaj se loše odražava i na komunikaciju s drugim ljudima, jer je izraženo nepovjerenje i jedan prag tolerancije, nego prije poremećaja. Također uslijed pojačanog stresa, dovodi osobu do problema sa probavom, kožom, tjelesnom težinom, poremećenim snom, itd. Svi ovi simptomi uz pojačani osjećaj krivnje, okidaju puno složenije probleme. Kao što su klinička depresija, a nisu rijetki ni slučajevi suicida.
Kada treba potražiti stručnu pomoć?
Pomoć treba potražiti ako anksioznost ili stres traju dulje od dva mjeseca. I ako pri tome loše utječu na to da osoba bude funkcionalna u svakodnevnom obavljanju obveza i zadataka i pri tome se osjećaju loše i psihički i tjelesno.
mr.sc. Mirella Rasic Paolini – Holistički terapeut i psihoterapeut, autor i vanjski suradnik sa specijaliziranim portalima za lifestyle, zdravlje, osobni i duhovni rast i razvoj. Moja uža specijalnost su neuroze tj. anksiozni poremećaji, te izazovi na području mentalnog i duhovnog zdravlja, osobnog rasta i razvoja. Tijekom svoje dvadesetogodišnje karijere, radila sam kao stručnjakinja na području komunikacija, ljudskih resursa i analitike. Educirala sam se na području humanističke i antropološke psihologije i psihoterapije, predkliničke i kliničke medicine i psihijatrije, energetske medicine i zdravstvenog coachinga.
Motivira me da kroz svoje veliko profesionalno iskustvo, znanja, vještine i strast prema svome poslu, djelujem i budem podrška svim ljudima koji žele raditi na sebi, unaprijediti svoje zdravlje, znanja i vještine kako bi ostvarili svoj puni potencijal živeći sretan i ispunjen život sa svrhom.
