Kako se nositi sa srećom?

Sjedimo za velikim stolom, moja najbolja prijateljica i ja, i pričamo tome kako ćemo se uskoro ostaviti cigareta. Njoj to polazi za rukom, a ja se evo osjećam kao luda Carrie Bradshow dok istovremeno pušim i pišem kolumnu. Ono o čemu u posljednje vrijeme govorimo često, moja najbolja prijateljica i ja, činjenica je da se nekada jednostavno ne znamo nositi sa srećom. Prisjećamo se nekih sivih dana, velikih patnji i patuckanja i ne vjerujemo koliko nam je sada zapravo lijepo.

Patuckanje je stanje malene patnje koju iskreiraš sam kako bi si život učinio zabavnijim. Patuckanje proživljavaš zbog nekih manjih ljubavi, koje to uopće nisu, a to shvatiš tek kada na stvari počneš gledati realno. Kasnije se smiješ patuckanju i ne vjeruješ da si radio drame oko osobe koja ti se zapravo nije ni sviđala.

Kako se nositi sa srećom – pitamo se moja najbolja prijateljica i ja. U posljednjih sedam godina, izmjenjivala su se sranja u našim životima. Nekada sam ja bila ta koja je povrijeđena, kojoj je teško i koja se ne može nositi sama sa sobom, a nekada je to bila ona. Iako, ja sam tu ulogu češće igrala, jer moja najbolja prijateljica poprilično je manja plačipička od mene. Kada nisam imala obiteljske probleme, imala sam ljubavne. Kada nisam bila u ljubavnim dramama, drame sam si kreirala sama čisto da stvari ne bi bile na mjestu.

Neki baner

Čovjek se, na sreću ili žalost, na sve navikne, pa se tako navikneš i na tugu. Vjerujem da će mnogima zvučati bolesno, no priznat ću vam da sam se užasno borila s tim da prestanem glorificirati tugu i osjećaj jada. Ono što sam proživljavala u svom domu, prenosila bih u druge sfere svog života. Nisam si dopuštala biti sretna i neprestano sam radila drame tamo gdje ih nije bilo. Svojim sam bližnjima išla na živce, a tek nakon dugog niza godina, shvatila sam da je to bio veliki problem.

Nije me to samo činilo djetetom, na taj sam način pokušavala doći do pažnje, koje doma nije bilo dovoljno. Osim zbog odgoja, okruženja i atmosfere u tvom domu, potreba za tugom i negativnim gledanjem na stvari javlja se i nakon većih životnih razočarenja. Ona mogu biti nakon što se razočaraš u partnera, prijatelja, posao i ljude generalno. Nakon toga, uvijek si oprezan, sve provjeravaš više puta, a više od svega si nepovjerljiv i sumnjičav.

Sjedimo, tako, nedavno za stolom, moja najbolja prijateljica i ja, i govorimo jedna drugoj kako će se uskoro sigurno dogoditi neko sranje, jer to je normalan slijed stvari. Barem smo tako navikle, moja najbolja prijateljica i ja. To strah progovara iz nas jer smo nekada (samo nekada) velike pičke, moja najbolja prijateljica i ja. Pa kako se onda nositi sa srećom? Teško, reći ću vam, ali zasad nam ide od ruke.

U posljednje smo vrijeme pokazale jedna drugoj da smo hrabre. Za sreću je nekima potrebna i hrabrost. Možda nas neki od vas neće razumjeti, ali manje hrabrosti nam treba za ostanak u toj kocki samoobmane pa je dopustiti si biti sretan za nas veliki potez.

Sjedimo za velikim stolom, moja najbolja prijateljica i ja, a oko nas su neki fini ljudi zbog kojih mijenjaš svoju kocku. Mijenjamo je i zbog sebe. Shvatile smo da si ne trebamo uskratiti sreću zbog straha od toga da će sva ta sreća jednoga dana postati sranje. Možda i hoće, tko zna?! No, uvijek je ljepše uživati u prisustvu onih koji te tjeraju da rasteš i da ne stojiš na mjestu. Baš je lijepo smijati se, puštati druge da ti uljepšaju dan i uzvraćati im istom mjerom. Lijepo je biti sretan, doista jest, a nekada (samo nekada) sjesti za isti taj stol i uvjeravati se da sreća nije normalno stanje.

Nina Bljak

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.