Nema pisca bez čitatelja, ni čitatelja bez pisca. – svidjelo se te mnogima ili ne. Istina je to koja je neupitna. Jer može li onaj kojeg nitko nije pročitao, zaista tvrditi da piše? Postoji li on bez svoje publike?
Pitanje je to koje moram postaviti prije nego krenemo skupa u ovaj tekst.
Biti pisac, kolumnist ili bloger znači stalno biti na udaru kritika. Što god da napišeš, koliko god da se trudiš biti objektivna, nekome zasmeta ili samo želi potaknuti raspravu, ili samo želi malo pažnje. Nakon stotine ispisanih redova, počneš se na to privikavati i više ne uzimati srcu.
Bude ti drago kad ljudi raspravljaju o onome što si rekla, jer ti se počne činiti da na nekog ipak utječeš, da nešto mijenjaš, a to bi svakom autoru trebao biti glavni motiv.
No ljudi danas kažu da pišu zbog sebe. I ja sam prije naivno ponavljala tu poštapalicu. A onda sam shvatila da je samo djelomično točna.
Zavaravala bih se kad bih rekla da mi čitanost nije važna, da mi nije važna reakcija publike i da mi nije uopće važno ako je na moj članak itko kliknuo – jer ja to sebi pišem! Ha! Kakva podmukla, samodopadna laž, usmjerena samoj sebi.
Istina je da oduvijek pratim reakcije, da im se veselim, da me poneka znala naljutiti a mnoge čak i rastužiti. Mnogima sam se, priznajem, smijala zajedno s vama. Pišem ovo radi vas i često čitam što mi pišete. Svakog dana sve više mi se javljate i skupa komentiramo članke koje sam vam napisala.
Moram priznati da ste me mnogo naučili.
Kako se suočiti sa svojim stavovima, kako ih argumentirano zastupati čak i kad vas je mnogo s potpuno drugačijim mišljenjem, kako prezentirati neku problematiku na način da je svima približim i da budem otvorena za drugačije stavove.
Naučili ste me važnu lekciju – nitko ne piše samo zbog sebe. Barem ne onaj tko to javno objavljuje. U intimi svoga doma, za sebe pišu jedino oni koji vode dnevnike, a i oni ih često pretvore u meomoare i autobiografije.
U današnjem svijetu, kad sve dijelimo sa svima i potreba za klikom nam je brža od činjenice da bi trebali promisliti o sadržaju koji se spremamo podijeliti sa svijetom, intima je nešto što je postalo gotovo poput apstraktnog pojma.
Jer dijelimo sve! Što smo pili, jeli, gdje smo ,kad i s kime bili, što smo radili, o čemu smo pričali a mnoge stvari snimamo live.
U tom svijetu reći da nešto radimo samo zbog sebe, dok imamo tu čitav virtualni editorij, jednostavno je smiješno.
U više od tri godine kako imam vlastiti portal i još desetak godina aktivnog bloganja, shvatila sam da ljudi na sve načine žele pažnju a opet su jako rijetko spremni stoički podnijeti kritiku i mišljenje drugih, ako im ono ne laska.
Blogeri i kolumnisti vole da im se podilazi.
Vole da ih se hvali i vole lajkove radi lajkova. Kad im ukažeš da ono što su pokušali reći s tobom ne rezonira, postaješ im neprijatelj, a ne netko tko je samo izrazio drugačiji stav.
Zbog toga u moru svega što se objavljuje, rijetko nailazim na članke koji me povuku. Objavljuje se mnogo klick bait naslova, a između njih smjestili su se egom nabijeni članci i kolumne. Čini mi se kao da je novinarstvo i pisanje općenito postao svijet natjecanja, tko će biti glasniji i tko će u svom tekstu pisati više vulgarizama da bi se dodvorio masi.
Mnogi to rade kroz sarkazam, mnogi kroz autoironiju koje sam i sama pobornik, ali neki pretjeruju. Na kraju im taj sarkazam i ismijavanje nekog ili nečeg postaje jedino što koriste u svom pisanju. Naravno da to masu zabavlja, naravno da je smiješno. Do jedne granice. One u kojoj publika, ne postane time prezasićena i jednostavno se okrene nekom drugom.
Zbog toga je teško trajati kao autor koji diše sa svojom publikom. Teško je ako stalno barataš samo činjenicama i komentiraš druge ljude, zapravo ih ismijavaš, a ne unosiš sebe u to.
Neki jednostavno ne mogu povezati svoju dušu s onim što pišu, dok drugi previše iznose sebe. Na kraju dobiješ čušpajz, serviran pred čitaoca koji onda živeći i dišući u svojoj koži, sudi o napisanom ali sudi i o osobi koja je to napisala. Poznavao ju ili ne, vidi je kroz njene riječi.
Je li pisati lako? I je i nije, ovisi kakvog si raspoloženja i imaš li kvalitetnu temu. Ovisi i koliko si obrazovan, načitan i spreman raditi na sebi. Jer i prirodno talentiran autor, koji divno barata opisima i frazama, koji precizno oblikuje svoje misli, može biti do zla boga dosadan.
U svijetu novinarstva i bloganja, važno je osluškivati puls publike ali isto tako važno je prestati joj podilaziti.
Važno je da vam kažem da vas cijenim ali se ne mogu stopiti s vama, jer bih tad izgubila sebe. Moram u nekom tekstu vrištati, u drugom biti zgrožena, u trećem žalosna i sentimentalna. Moram ostati svoja, jer jedino sam tako autentična.
Kad bih pristala na manje od toga, kako bih dobila još jedan novi like, prestala bih to biti ja. To je ono što mnogi prestaju biti, dok tvrde kako pišu za sebe, a zapravo stalno prelijevaju iz šupljeg u prazno, bojeći se pisati o nečem novom. Bojeći se odbacivanja od strane onih koji im uvijek iznova viču: „Bravo!“
Jeste li primijetili koliko blogera ima koji stalno vrte iste teme? Koji se boje baviti društvenim temama ili udaraju samo po njima, a nikada ne govore o sebi? Ma sigurno jeste. Čitate li ih ili s vremenom od njih odustanete?
Zamjerate li nam iskrenost ili bi ju zahtijevali da možete?
I recite mi na kraju iskreno, za koga sam ovo napisala, za vas ili za sebe? 🙂
Čitaj još… Sretni ljudi nemaju komplekse i potrebu suditi drugima zbog njihovih izbora
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com