Kakvo nasljeđe ostavljamo budućim generacijama dok snagu žena i dalje mjerimo na proživljenim žrtvama?

Zabolila me glava. Dok mi je ovo pitanje plesalo po umnom podiju. Što više proživljavam i doživljavam životne scenarije, uviđam kako ovo društvo voli primiti serviranu žrtvu. I stopiti je u svoj identitet. Boli me glava. Bacam kontru. Svatko će pojam žrtve definirati na svoj način svojim iskustvom. Milijun situacija. Milijun definicija. A, meni se nijedna ne sviđa. Odbijam. Idem kontra.

Društvo voli žene kojima je potreban spas

 Slavimo heroine. Preživjele. Ratnice. Pobjednice u bitkama. Svih borba. I uistinu, inspirativno je kad se žena digne kao feniks iz pepela. Žrtva je itekako kompleksan i širok pojam. Ne mogu i ne želim doticati sve sfere istog.

Ali općenito, uviđam da više slavimo pretrpjelu žensku žrtvu, a manje se dotičemo slavlja ženskih pobjeda bez žrtve. Pa se pitam, kakvu poruku šaljemo? Može li naša međusobna podrška promijeniti izričaj? Žrtva jest ženskog roda, ali samo u jezičnom smislu. Ovo društvo nikako da odvoji u kojem smislu. Pa onda zbog toga što suprotna, nažalost i vladajuća, nerijetko i opresorska, strana sumnja i optužuje, mi moramo braniti kredibilitet žrtve od Ž do E. I, tu nema govora.

Društvo je primorano graditi sigurne kuće i inicijative dobrih namjera. Službe se ujedinjuju za pomoć ženama. Voli li ovo društvo da je žena  pacijent i da mora biti spašena? Možda je utopijski da se grade umobolne ustanove i kuće za pomoć poremećenim umovima muškog roda? Koji imaju potrebu umanjivati i povrijeđivati žene na način da zastrane u agresiju da bi zadovoljili premoć malog sebe?!  

Tako žene ne bi bile pacijenti, a uzrok problema bi se rješavao u samom svom korijenu. A u međuvremenu, dok neizbježno krvnički branimo i opravdavamo žensku žrtvu, postaje li ona jedina stavka i karakteristika žene? Dok branimo tu žrtvu, postaje li ona mjerilo ženske snage? Slavimo li slobodu muške brutalnosti? I okove ženske ranjivosti koju podmeću kao slabost? Ovo ne vrijedi nužno samo za aspekt zlostavljanja. Nažalost, dok još uvijek plivamo u moru spolnih i svakakvih nejednakosti, također jasno, ne preostaje  ništa no spominjati tematiku, djelovati i reagirati na istu.

Neki baner

Ali, zašto ne slavimo jednako žensku pobjedu bez žrtve?

Ali, zašto ne slavimo jednako žene na vrhu bez žrtve u životopisu? Naprotiv. Žene koje odbijaju žrtvu, patnju i odricanje prozvane su teškima. Agresivnima. Nabrijanima. Simbolično i simpatično, u narodu čak i rospijama. Nekako u zadnje vrijeme ispada da su priče vrijedne pričanja samo one koje uključuju veliku žrtvu, patnju i odricanje.

Često ženska snaga i beskompromisnost služe kao uvreda i među samim ženama. Što si ona misli tko je? I takvi porazni stavovi. Ne trebaju nam tuđe boli i katastrofe služiti kao inspiracija, motivacija i pouka. Zašto nam za to isto ne bi poslužila nečija snaga, ustrajnost, životnost, energija?

Ženska izdržljivost nije njena snaga

Voljela bih istaknuti da ovaj tekst ni u kojem pogledu nije rezultat osuda ili nerazumijevanja. Naprotiv, rezultat je glavobolje i gledanja u smjeru rješenja i napretka za sve žene. Možda bi valjalo ne predavati se toliko pojmu žrtve, već ga redefinirati. Učimo djevojčice da preživljavanje svake žrtve, mogućnost je žene. Ženska izdržljivost nije njena snaga. Ženska izdržljivost njena je mogućnost. Prekinimo začarani krug. Omogućimo let budućim generacijama naših kćeri. Svaka. Od. Nas. Pojedinačno.

Sa sitnim promjenama u životu. Svaka od nas osobno postaje opći doprinos. Svaka od nas ima odgovornost. Svaka od nas ima moć. A ženska snaga, uviđam, uvelike leži u sposobnosti i odlučnosti reći – jasno i glasno, kratko i stručno: NE. NE ičijoj tiraniji. DA vladavini nad sobom. DA slobodi svojih izbora.

Nasljeđe budućih generacija naša je odgovornost. Tiče se svake od nas. Slavimo naše snage našim izvanrednostima. U protivnom, kakvo nasljeđe ostavljamo budućim generacijama dok snagu žena i dalje mjerimo na proživljenim žrtvama?

Neki baner