Dođu dani kada ti se apsolutno nikako ne djeluje. Nisi od neke akcije. Hrpa suđa koja čeka da bude ili izvađena iz perilice ili pošteno oprana, po tko zna koji put u životu. I to nikada neće prestati? Onda pusta robetina koja se za svoj red pranja sprema već danima. A što je s onom na sušilu koja mora biti pokupljena, složena, ispeglana? I to je tek osnovni dio. Podovi kao da nikada nisu ni čisti, prašina kao da se rađa iz zidova, iz svakog predmeta vječno pristiže novi gram, dok se ”sjedalica” s nošenom robom puni iz dana u dan. Iznova i iznova. I tome nikad nema kraja.
Onda pogled u mobitel, kad tamo gomila fotgorafija, nerazvrstanih, mailova koji pristižu sa svih strana da sama sebi ponekad nalikuješ na ekstremno popularnu i važnu osobu.
Količina podataka, informacija i novosti pristiže iz sekunde u sekundu. Neodgovorene poruke, propušteni pozivi, neželjena pošta. Zapitaš se je li moguće postati toliko anonimna da zapravo nitko ni ne primijeti da te nema, da nitko od tebe ništa ne traži?
No, ovo su tek materijalni zahtjevi. Što je sa partnerima, roditeljima, partnerovim roditeljima, prijateljima, djecom?
Tko to uopće sve može ishendlati i ostati normalan?
Svatko ima svoje potrebe, svatko želi nešto drugo sa beskonačne liste želja, a tek na poslu počinje pravi kaos. Koliko prohtjeva tek tada pristiže? Kako uopće to izbalansirati i ostati normalan?
Logično je da ima dana kada ti se ništa ne da. Možda ima i cijela godina ili više njih. Možda više ni ne brojiš koliko je prošlo otkad si zadnji put bila fokusirana na nešto što od tebe nije zahtijevano, na nešto što si baš željela raditi i od čega ti je duša blistala. Kada je to uopće bilo? Možda se više ni ne sjećaš u čemu si ti to sve uživala i što si jednom željela ostvariti.
Ima dana kada bi najradije vrištala od nervoznog osjećaja u tijelu. A teret se samo slaže na tvojim leđima, dok ti mirno promatraš kako se pogrbljuješ i toneš u pod. To je teret koji postaje toliko težak da ga je i gotovo nemoguće svaliti sa sebe. Jedino se vriska čini kao smislena. U vrisku je snaga koju više nemaš odakle izvlačiti.
Pa vrišti onda. Neka te svi čuju. Odupri se. Reci da nećeš. Da ne moraš. Da ne želiš. Odgodi tu kavu koja ti je ionako dosadna. Riješi se suvišnog posuđa koje nikada nećeš koristiti, a skuplja prašinu. Pokloni ili recikliraj odjeću i obuću koju samo držiš u ormaru za ”ako”.
Izbriši te fotografije koje ti ništa ne znače. Isključi mailove koji ti ništa ne donose. Uzmi samo ono što ti stvara vrijednost. Samo ono od čega imaš svrhu. Ostalo je suvišno. Bilo materijalno ili socijalno, ukoliko se nakupilo i tu je reda radi, digni pozdrav i pošalji to/ga/ju/ih na neko novo mjesto. Kako ne bi jednom sve poslala u ono mjesto.
