Kišobranski ratnik

U jesenje jutro koje se cijedilo kišom i u zagušljivoj izmaglici smoga lebdjelo iznad Grada, stajala je na tramvajskoj stanici. Posve sama među desecima ljudi podbočenih o zatvorene kišobrane; promatrala ih je (promatranje – bezglasna prisutnost kao metoda širenja spoznaja, neometana pustim naklapanjima) kako se uplašeno povlače u sigurnost kućice tramvajskog stajališta ne bi li pobjegli kapima kiše koja im, izazivački, malo dotiče cipele, malo se zaleti u lice, malo klizne prema jaknama i kaputima. Udružena s vjetrom, sve ih više gura u kut, a tramvajska kućica postaje Noinom arkom u kojoj je nasljedstvo čovječanstva svedeno na strah od kiše.

(Jer, pod suncem se nikad ne ljutimo. Nikad ne tugujemo. Život nas nikad ne razočara. Sve je u redu dok ne dopustimo kiši da nas smoči. Uhvati nas nespremne, bez kišobrana, kabanica i zdravog razuma.

Sve je u redu dok smo na suhom. Na kiši plešu samo u filmovima i snovima. Možda i snovi plešu na kiši. Ne znamo. Na suhom smo.)

Zatvoreni kišobrani prijete toj silnoj vodi; dižu ih “na gotovs” kišom ustrašeni vlasnici, ali uzalud. Leđa im polako dotiču hladno staklo kućice, a jedan kišobranski ratnik sa užasom shvaća kako mu podla, neočekivana kap kiše klizi niz ovratnik. Kućica ima rupu! Maleni procijep, pukotinu na spoju staklenog zida i staklenog svoda, na kojemu je probijena prva crta obrane od te grozne, mokre kiše (da, da, mokre!).

Kišobranski ratnik gleda u panici, nijemo traži pomoć od ostalih iz kišobranske bojne, no svi gledaju u mokre mrlje na svojim cipelama, tamo gdje nisu uspjeli pobjeći kiši, pa ih sada hlade nožni prsti, osjetljivi velur zauvijek mijenja boju zbog te proklete vode, a oni gutaju poraz i bijes (kako uopće prave te kućice kada ih ništa ne štite!?).

Neki baner

Gledam kišobranskog ratnika kako briše vrat papirnatom maramicom, tamna vlažna mrlja na njegovom je ovratniku sve veća. Psuje ispod glasa, lupka kišobranom o beton prezrivo ga gledajući (Nisi li me ti trebao uvijek štititi od kiše? Ta, to ti je jedina svrha postojanja!). Kišobran kao kišobran, zna svoju svrhu i svoje mogućnosti, pa ne progovara, uživajući u blagoslovu neimanja besmislenih strahova.

Kišobranski ratnik više ne briše kišu maramicom s lica i vrata. Rezignirano stoji i ne osjeća kišu. Zna samo da je pokisnuo. I to će svima govoriti ostatak dana. “Pokisnuo sam do gole kože! Ne gine mi prehlada! Kakav prolom oblaka, ni kišobran mi nije pomogao!”

Sreću cijelog bića zarobila je jedna kap kiše. 

Tramvaj je napokon stigao; u njemu još ratnika i njihovih kišobrana. Ostala je stajati na tramvajskoj stanici. U mokrome Gradu mokra je i ona. Nebo joj cijedi oblake na obješene, teške kovrče. Zalijeva kišom snove kako bi narasli. Još veći i snažniji jednom kad sunce izađe. 

Jer, nekako je nije privlačilo ući u tramvaj, među svu tu mrzovoljnu, promočenu gomilu čiju je hrabrost zatočio mehanizam kišobrana. Gomilu koja ne zna kako će joj, jednom kada ga ponovo otvore, promaknuti sitne kapi snova. Izletjet će iz njega, brzo, neprimjetno i ispariti pod suncem koje su toliko čekali. 

Neki baner