Od pradavnih vremena, otkada su Lilith i Eva protjerane iz raja, na ženu je stavljen ogroman teret. Njene emocije, težnje, aspiracije su bile ignorirane, njena volja ušutkana. Žena nije mogla govoriti o tome kako se osjeća, što želi i kako će to postići. Predana je na milost i nemilost muškarcu, prvo ocu, a zatim mužu. Nerijetko bi bila prodana u neželjeni brak.
Poslije toga bi rodila djecu i svoje traume bi prenosila na njih. I tako s koljena na koljeno. Muškarci su donosili odluke, a žene su bile samo ukras u obiteljskom životu koji kuha, pere, čisti i brine se za obitelj.
Linija manjeg otpora
No, je li se netko uistinu pobrinuo za ženske potrebe i želje? Je li to bila iskrena briga muškarca da usreći ženu? Ili su te potrebe opet pogrešno protumačene, budući da smo naslijedili uvjerenja da ženska seksualna sloboda mora biti kontrolirana i zaključana teškim lokotom patrijarhalne opresije?
Žensku seksualnost često su kontrolirali i regulirali muškarci upravo kako bi održali svoju društvenu, političku i ekonomsku dominaciju. Svaki izraz ženske seksualne slobode mogao bi se smatrati prijetnjom ovoj dinamici moći. Njihov autoritet je bio potkrijepljen snažnim citatima velikih filozofa.
Od Aristotela koji je tvrdio da je muškarac potpuniji od žene, a žena nedostatak muškarca, kao što je prvo potpuno, a drugo nepotpuno; i prva stoga vrjednije, a druga manje vrijedno do Jean-Jacques Rousseau koji je inzistirao na stavu da je priroda je ženi dala dvije zadaće: da bude privlačna muškarcu i da ga služi te da su žene stvorene da budu u stanju trpljenja.
Nitko se nije usudio suprotstaviti ovakvim stavovima. Rijetki su oni koji su pitali kako se žene osjećaju po to pitanju. Lakše je bilo ići linijom manjeg otpora, šutjeti, potiskivati, ograničavati sebe, zakinuti čovječanstvo za golemi potencijal koji žene imaju, ali se guše u vremenu i prostoru punom stereotipa i predrasuda.
Ženska seksualna sloboda povijesno je bila povezana s pojmovima osnaživanja i autonomije. Žene koje su uspostavile kontrolu nad vlastitim tijelima i željama predstavljale su izazov postojećim strukturama moći. Kao rezultat toga, društvene norme često su nastojale potisnuti žensko seksualno izražavanje kako bi spriječile žene da steknu previše neovisnosti ili utjecaja.
Šuti i trpi
Šuti i trpi je bila sveta zapovijed. A zapravo ona je toliko strašna. Da, žene su imale zapovijed od autoriteta, vlasti, religije, zajednice, ali zaista je strašno traumatično slušati to od vlastite majke, sestre. Ako muž tuče ženu, ona će dobiti savjet da šuti jer su i njena majka i baka proživjele isto.
Možda će i kćerka i unuka. Koja će prekinuti niz šutnje? Koja će biti dovoljno hrabra, riskirati sve i reći dosta je, ne dam na sebe! Te riječi postaju sramota, jer druge žene će se izrugivati.
Tračevima i uvredama će opružiti tu vješticu. Onu koja je napokon odlučila prevladati knedlu u grlu i napokon progovoriti. Vratiti izgubljene glasove i tako pravedno postupiti. Teško je godinama, stoljećima nositi transgeneracijsku traumu i napokon je zaustaviti. Treba ogromna doza hrabrosti i ranjivosti priznati sebi da si zlostavljana, mučena, izaći iz uloge žrtve, iscijeliti i početi nov život.
Pobjeda protiv stida
Ženski stid je rak rana koji uzrokuje knedlu u grlu, suzdržavanje i nakupljanje emocija. Upravo zbog nametnutog stida, mnoge žene su prisiljene šutjeti. Manipulativno se upravlja ženskim stidom i tako se upućuju prigovori, jačaju predrasude, a osjećaj krivnje raste. Društvo zna da je žena okovana u ruho stida i da se vraća u to ruho svaki put kada se mora pokoriti normama.
Međutim, rad na samoprihvaćanju, samopouzdanju i ljubavi prema sebi može pomoći ženama da prevladaju osjećaje stida i razviju zdraviji odnos prema sebi i svijetu koji ih okružuje.
Ako motiviramo žene da budu svjesne svojih tijela na dubljoj razini, uključujući prihvaćanje svojih fizičkih oblika, seksualnosti i ženske prirode, one mogu skinuti najdublje slojeve nametnutog stida. Kroz različite prakse poput joge, plesa ili masaže, žene se potiču da oslobode stid i prihvate svoje tijelo kao sveto i divno.
Trnoviti put do istinske slobode
To nije histerija, nije razmaženost, hir i bunt. To je potraga za slobodom. Sloboda je jedini princip vrijednosti koja je autentična i potpuno originalna. Put do slobode izražavanja i njenog istinskog življenja nije nimalo lak. Ona ne dolazi tako da se žena odjednom probudi i kaže „od danas sam slobodna!“.
Put slobode popločen je suočavanjem s vlastitim ranama, ali i ranama predaka, prošlih života, nakupljenih iskustava i uvjerenja koje su formirale neku ličnost. Možda žena uopće nije povezana s tom kreiranom ličnošću. Vrišti iznutra. Dosta joj je potisnutih emocija i žudi da slobodno, bez ustezanja i ustručavanja progovori i vrisne.
Žena upoznaje samu sebe, otkriva skrivene dijelove, plače na tom putu i iscjeljuje ranjeni ženski princip. Tako iscjeljuje i ostale žene, sve koje u ovom trenutku trpe opresiju, mučenje. Njena čežnja je da zajedno izađu iz uloge žrtve i žive svoju slobodu.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
