Kocke šećera

I

Volio je slatko, ali zadnjih godina jeo je samo šećer u kocki. Mati se bunila. Šta će mu toliki šećer? Meni se sviđalo njegovo olakšanje dok guta slatko. Ja sam mu bila diler. Imali smo prećtni dogovor. Kakva će samo knjiga, ma kakav samo roman krije u sebi ta poetska doskočica! Hell yeah! Bolesnom ocu dostavljala sam trenutke zadovoljstva, a on bi meni plaćao izrazom lica. Širenjem zjenica – svojom sitnom sebičnom srećom ulagao bi u moju budućnost.

Sestra je jednom rekla da izgleda poput onih otopljenih satova na Dalijevoj slici. I stvarno, tako je nekako pred kraj izgledala njegova poza na sivom kauču. Baš kao sat koji se topi na suncu života – bez ikakve budućnosti, bez mogućnosti da bude bolje. U sivom uglu. Dvadeset nepokretnih godine. Nježan. Krhak. Ko novorodjenče. Bila sam ubjeđena da će nas sve nadživjeti. Od toliko šećera, od toliko bijelih kockica sigurno u sebi negdje ima neku sagrađenu pirmidu od njih. Toliko ih je pojeo. Sigurno ima nekakvu faraonsku dugovječnost uprkos bolesti.

Ja sam to znala. Intuitiva spoznaja na koju sam se oslanjala kao neko ko ima ključ velike tajne. Vjerovala sam u tu njegovu pobjedu. Da će doživjeti duboku starost i da ću ja iz te tužne sudbine isplesti roman nad romanima i kosmička pravda biće zadovoljena. Kao, sjećanje na sve to biće mi olakšanje kada ga ne bude – bar malo sam ga činila sretnim, donosila zaborav, odmak od bezizlazja. On je to morao pomisliti.

Nemoguće da je sve tako prosto i jednostavno jer, ne smijemo biti malodušni, mi sirotinja koja se hvata za slamke motivacionih govornika, jel da,.. mi, sirotinja u svakom govnetu moramo vidjeti velikodušnost, to su naše terme, naša banja, …On je tako htio, jer je strašno volio slatko. Ostavljala sam mu svaki dan dvije do tri, nekad i više kockica šećera njemu na dohvat ruke, na njegovom stoliću. A on bi onda to zgrabio kako je znao i umio svojim tanjušnjim dugačkim prstima. U tim šakama je bila duša. Uopšte, bilo je nešto u šakama što nije pripadalo tijelu, nešto uzvišeno, skoro sveto.

Bilo je nešto i u izgeldu, pozi i izrazu starih i bolesnih ljudi kao ušće besmisla u nadu i obrnuto…Plakalo bi mi se tada i sve bi im oprostila. Strašan je izraz uzaludnog nadanja. Tata je pobjegao u svoje šake. I sa njima je maestralno žonglirao kockicama, a onda bih ih tako lijepo proždirao. Tako žustro i životinjski. Kao vrhunski teniser reketom i lopticom, mada su mu prsti i šake više ličile na one mehaničke hvataljke koje bi neko iza pokretao s velikom mukom.

Ima onaj trik sa šećerom i konjima… Htjela sam često da se zamjenim s njim. Ne znam zašto.

II

Ljudi su dolazili i donosili kese. Milošta. Kafa, sokovi, voće i šećer u kocki. Doktorica iz hitne rekla je da je bolje da je sad umro. To je takva bolest, znate,… Pročitala sam negdje da se radnici hitne pomoći umore od posla i da na koncu jednostavno otupe, ni ne trude se, na kraju samo ispunjavaju formu, a i oni su ljudi, a ljudi ko ljudi otupe, ako ih podsjetiš na to – stradaćeš od oštrice im tupe, jel ne osjete ni život ni smrt, bude im svejedno, spasili ne spasili – reanimacija, ovo ono, pogotovo u ovoj državi. Svaki dan direktno u oči gledati besmisao.

Rekla je, umro bi svakako kasnije u teškim mukama, ovako je bolje…Distrofija mišića je takva bolest. Sjetila sam se kasnije dok me je taksista, ljekar po struci, uvjeravao da se ne brinem zbog gena, da se neću ja razboliti o toj bolesti se inače veoma malo zna. Kako si opisala mislim ti se otac ugušio…Kakvih gena? Ja sam brinem o krivici. Jel ima smisla, nema smisla, jel bio sretan ikada, možda je to bila samo fizička zavisnost od šećera, koga zajebavaš bio je to samo uslovni refleks…

Dok je umirao, ti prsti, šake – hvataljke malih briketa zadovoljstva – tresle su se. Ne znam da li je i to bio uslovni refleks ili je tako artikulisao poziv u pomoć. Iako nije bukvalno rekao, ja sam pročitala, ja sam shvatila: Pomozi mi, pomozi! Uhvatila sam sitne mumijaste prste, nježne poput pamuke, blage i drhteće. KKao ta se tek formiraju i oblikuju u čudesnom procesu stvaranja tijela, kao fetusni oblik.

Redovno sam sanjala da ga spašavam od neke nejasne snovidne katastrofe i nesreće. I redovno bi akcija bila neuspješna.

Tu u njegovom sivom uglu gdje je dvije decenije postojao, a ja iznad njega isto toliko duge gledala aveti i pakao njegovog postojanja – nije više bilo ništa. Obrisan predeo, kao zbrisan reljef.

Tu iznad njegovog sivog ugla, njegovi umrli mišići kao sa su pričali meni, rugali su mi se i plašili me. Očeva snaga koja je pobjegla i zlobno i cinično plesala iznad njega – tu svoju onostranu igru vječne pobjede nad ljudskim stvorom zarobljenim u bolesti. Što jača čovjekova mala pobjeda, ta maestralna tatina izvedba ruku i šaka, cinizam tih utvara besmisla bio je strašniji. Bolniji. Kao da me je rodio da bih ja njemu bila roditelj. Djevojčici je dato da spasi oca, a ona djevojčica – ne uspijeva. I svaki put kad sanja da ga spašava – nasilno se budi. Svugdje je samo neuspjeh. Ništa. Svugdje je jedno veliko ništa.

Ja sam se rodila stara.

Tu nad očevim sićušnim tijelom umotanim u bijelu plahtu (jeah, smrt nije imala tu puno posla, ukočen je on već odavno, jebiga takva je distrofija mišića.) čekamo, da dođe ljekar da potvrdi smrt, da je pečatira.

Tu iznad bijele plahte koja je zagrlila sićušno, ali dugo tijelo mog oca- dopire mi odnekud sestrin šapat… Zašto se nije borio? Debilne komšinice i njihove debilne statirajuće glave, stoje i bulje u nas, kao dobre su, zabrinute su, znaju dobar čovjek je bio, …a onda tobože mudro, da kao skrenemo misli: Eto, moja unuka, baš prošli mjesec su bili u Egiptu i ona je jahala slona! Predivno nešto! P r e d i v n o! Ova druga, od starije ćerke,…e ona se zaručila u Rimu? ! Zamišljam, zamišljam kako odgovaram: Znate li gdje je Rim, gdje je Egipat, ali ona me preduhitri i vadi telefon da nam pokaže slike male na slonu…Skupljam pljuvačku! Hoću da im pljunem na tu krempitu od face, da im kažem da će ipak sigurno bolje jahati kitu i da ja iako nisam niko i ništa i nigdje, jer ne znam i ne mogu mehanički da jašim – da mi je žao slona! Jadan slon!

A šta su mi one krive, takve su kakve su… Zašto se nije borio? Svi su oko mene po automatizmu živjeli, ne pitajući se, ne buneći se…možda je to to – kad se pobuniš shvatiš veličinu pustinje oko sebe i bezizlanost i uzaludnost. Ovako, ne kidaju se zavjese i iluzija i film se nastavljaju. Film je tu, sve je tu oko mene, ali ništa me ne prožima – a sve je tu. Namignuće mi sigurno; nekako negdje, reći će mi da jebi ga nije bilo tako bolno. Krckao je šećer. Pokretao film. Ko industrija jebote! Industrija života. Sve se nekako pokreće, a ti nemaš pojma kako, zašto i kome.

III

Ljekar koji potvrđuje smrt je nešto laprdao. Tu su i oni što ga voze u mrtvačnicu. Umro je. – kaže ljekar. Ma nije valjda! – Ne seri! – govori mi sestra. Sve te ceremonije smrti su uvijek crnohumorne. Odjednom poželim da na nebu postoje svi mogući bogovi i da on gore s njima sjedi na nekoj žurki i da jede perverznu gomilu perverzno slatkih kolača. Da se smije najljepšim osmjehom i tako dobrodušno ruga nama zemaljskim kukavicama.

Gomila je ljudi. Uvaženog komšiluka. Gledaju u njegov kauč. Kako ga spuštaju u neku limenu kutiju. Iz jedne rake u drugu – opet je neko šapnuo. -Joj gadna je bolest – dodao je drugi. Patetično je, jebeno je patetično, al ne možeš se otrgnuti od toga.

Taksista je rekao da se zapravo ni ne zna puno o toj bolesti, da se vjerovatno ugušio, da mu se nije moglo pomoći. Da ne treba brinuti o tome, da li će se geni prenjeti; geni su komplikovana stvar…ja sam zapravo brinula o krivici; da li je moglo, koliko je moglo i šta…a taksista je valjda mislio da se plašim da ću ja da se razbolim… ako je jeo nešto što mu je jednostavno otišlo na stranu, mišići i sva ta disajna čudesa izmučena i sagoreorena u bolesti – nisu se više mogla pokrenuti i izbaciti i tako se ugušio…

Zvuk smrvljenih prozora. Kockica bijelog šećera; jedna sasvim obična mala kockica bijelog šećera – čista esencija slasti, kao droga nad drogama – jer sve može biti droga nad drogama ako dobro istreniramo mozak, ti mali prozorčići koji će biti smrvljeni, zapravo više istopljeni u ustima i gdje mišići u svom naporu da ovladaju sobom stvaraju kakofoniju nečujunu, nevidljivu, ali osjetnu. Mučnu. Tako nekako, iako to sigurno nije taj zvuk, kao dok je on slabašnim i punim volje poletom želio da slomi, isisa i istopi sve iz tog šećera. Baš onako kako učitelji života zagovaraju – ne ostavite ništa od života smrti…

Ja sam mu taj dan dala dvije kockice više nego inače. Uvijek je poslije bilo sreće na njegovom licu; bilo je zahvalnosti. Moralo je biti. Nemoguće je da jesve tako prosto i jednostavno.

Čudan je bio zvuk te limene posude. Ne znam zašto sam to gledala, ali nisam mogla odvojiti pogled. Tanjušna umorna snažna šaka nekako neprirodno je ispala ispod tih dronjaka u koje je umotan. Visila je ukočeno. Došlo mi je da vrisnem od plača, ali ne, neću da budem ko publika. Bilo mi je previše jadno i da ga uhavatim za šaku. Ne znam ja da to izvedem. Dobacih sestri: gle eno maše nam! A onda tu, kad su ga digli iza njega je ostala gomila sitnog sjajkastog praha i lokvica pjene koja mu je banula na usta u ropcu; i ta lokvica, sijala se puna šećernih kristala, negdje krupnijih mrvica, pomješanih sa slinom, pljuvačkom i pjenom.

Njegova deka je bila tamno plava i kad bi se čovjek zagledao izgledala je kao zvjezdano nebo, sve sa tim šerbetom koji je njegovo umiruće tijelo izbacilo iz sebe.

Autor: Slađana Kaurin