Ovog me vikenda dragi odlučio iznenaditi jednim romantičnim izletom. Iznajmio je planinsku kućicu, organizirao slobodne aktivnosti, čak i izlet u obližnje toplice na wellness tretmančić.
Od nevjerice i delirija u koji sam upala shvativši kako napokon imam slobodan vikend, koji se ne sastoji od subotnjeg hodočašćenja po tržnici i ispitivanja optimalne tvrdoće rajčica i mozganja jesam li uzela salatu putericu, kristalku ili hrastov list (jer u mojoj obitelji svatko jede drugačiju); pranja treće perilice rublja i udisanja otrovnih para sredstva za čišćenje wc-a. Ne.
Ovaj je vikend moj dragi dobio napad inventivnosti i romantike i odlučio me, barem jednom u pola godine, iznenaditi s nečim što nije zaboravljena čokoladica u džepu njegovih hlača ili šesnaesta rasparena čarapa koju sam izvukla iz perilice.
Krenuli smo rano ujutro dok nas vrućina ne omami i moj antiperspirant prestane djelovati i naš mali “romantic getaway” počeo je idilično – dobra glazbica u playeru, plavo nebo, oblačići kao ovčice skakuću po horizontu, jedem kroasanu sa čokoladom i uopće me nije briga što mi je pola punjenja upravo iscurilo u krilo. Čak i moj dragi pjevuši, doduše potpuno izvan tonaliteta, ali s takvim žarom da mu to naprosto ne možeš uzeti za zlo.
Vozimo se bezbrižno još nekih pola sata kad moj zen odjednom prekine zabrinjavajuće lupanje na stražnjoj strani auta. Moj me mužić kori da sam opet spakirala hrpu gluposti koje će mu porazbijati pola prtljažnika, ali auto i dalje nastavlja poskakivati i bučiti, pa dragi usporava i sa rezignacijom ustanovljuje kako je pukla stražnja desna guma.
A s njom je, uz još glasniji prasak, eksplodirao i moj zen oblačić.
Izlazimo iz auta na cestu na kojoj je temperatura milijun stupnjeva. Topim se skupa sa čokoladom na mojim hlačama, a miris jutarnje rose mog antiperspiranta u sekundi se pretvorio u podnevnu žabokrečinu. Oko nas ništa osim polja i oranica sa kojih nas gleda balirano sijeno. Kroz glavu mi proleti misao kako će upravo tako izgledati moja kosa nakon deset minuta sunčanja i preznojavanja na cesti – poput dobro osušenog sijena.
Dragi roni po u prtljažniku i, nakon deset minuta intenzivne potrage i arsenala psovki, pronalazi dizalicu. Nekako ju podmeće pod auto dok nervozno trepće, jer mu se znoj slijeva po očima i čini se da sve ide po planu; da ćemo ubrzo ipak sjediti u debeloj hladovini i, uz pjev ptica, ispijati hladnu limunadu i možda … “Pas ti mater!!!”, iz sanjarenja me, umjesto ptičica, prene dernjava mog dragog kojemu je nekako uspjela propasti dizalica, pa se auto uz vrlo znakovitu škripu vratio u prvobitni položaj. Pomažem mu da sve namjesti ponovo dok iznojavam sve što sam popila u zadnja tri dana.
Nakon 45 minuta intenzivnih automehaničarskih radova, nova guma je na mjestu. Majicu i hlače ću, doduše, morati špahtlom skidati sa sebe koliko su se zalijepile, ali u autu zasad radi klima, pa ću nekako preživjeti.
Nakon još sat vremena, stigli smo na odredište. Sve je krasno – šuma, kućica, čak su i ptice tu (jedna je odlučila obaviti jutarnju toaletu na mojoj torbi, ali Bože moj, ne treba cjepidlačiti). Raspakirali smo se, otuširali, bacili u smeće sendviče koje smo ponijeli od kuće i napravili nove, i usput lovili štakora koji nam je protrčao kraj nogu nasred terase. Dok sam ja urlikala, dragi se nije niti mrdnuo – jedni komentar je bio – ovo je šuma, što si očekivala? Pa kad već pitaš, očekivala sam šarene leptire, slatke Bambije i, naravno, ptičice – ne glodavce dužine lakta.
Prvi dan izleta, ako se izuzme katastrofa s gumom i bliski susret štakorske vrste, prošao je vrlo dobro. Puno smo se šetali doista prekrasnom prirodom, penjali se na neko brdo na čijem vrhu je mene, naravno, potjeralo piškiti, pa sam u prekrasnom pogledu jedno vrijeme uživala čučeći i nadvirujući se iza grma.
Plovili smo brodićem (od deset ljudi jedino ja sam imala prsluk za spašavanje), vidjeli smo hrpe ribica, ptica, par žaba koje nisu bile toliko simpatične i, sve u svemu, uživali. Barem neko vrijeme, dok mene nije uhvatila alergija (inače, ja sam alergična na sve moguće trave, korove i pelud). Antihistaminske tablete ostale su mi u kući, pa sam narednih pola sata, koliko nam je trebalo da stignemo natrag, kihnula najmanje trideset puta, nos mi je curio kao otvorena slavina, a oči su mi bile toliko natečene da na trenutke nisam mogla razabrati gdje hodam. Kad sam se takva balava i podbuhla konačno dočepala kuće, romantično sam spavala naredna dva sata.
Drugi dan romantičnog vikenda bio je rezerviran za wellness u obližnjim toplicama gdje me je jedna korpulentnija gospođa tako izmasirala da sam bila uvjerena kako ću iz toplica izaći sa hematomima. Dragi i ja smo se malo opuštali u jacuzziju, pijuckali koktelčić i, ako se izuzmu moja nagnječena rebra od masaže, sve je bilo doista lijepo. A i malo sam se nacvrckala od koktelčića – ono „uopće se ne osjeti alkohol“ i nije bila tako točna tvrdnja.
Kad je došlo vrijeme za povratak, prilično smo kasnili, jer je dragi tri sata proveo na toaletu – u toplicama je inzistirao na salati od morskih plodova, koji su iz mora, očito, izašli prilično davno.
Srećom, vožnja natrag je prošla glatko – ja sam, kao nevozač, uglavnom spavala, a mužić je vozio i grickao tablete aktivnog ugljena.
Kod kuće je najljepše.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.