Sjećam se jedne djevojčice krupnih, tamnih, snenih očiju. Oduvijek je odskakala od mase svojim ponašanjem i razmišljanjem. Sjećam se, voljela je plesati. Voljela je pisati. Imala je svoj mali svijet, svoja četiri zida gdje bi izbacila sve snove na površinu i puštala im da se miješaju i igraju. Sjećam se, rekli su joj da se od snova ne živi.
Sustavno su ju sputavali, govoreći kako se treba pobrinuti za egzistenciju, kako je nemoguće postići to da radiš isključivo ono što voliš. Govorili su kako je naš narod nadasve bedast, da ih ne zanima umjetnost i da se tu neće moći nikada dovoljno profitirati, kao da su znali što njoj znači to ”dovoljno”..
Kada bi krenula svojim putem, uporno su ju vraćali na neke staze koje nije htjela niti mogla prihvatiti. Odradila je ona to stoički, poslove koje ne voli, okružena ljudima kojima je jedina radost u život riječima sakatiti druge kako bi sebe uzdizali na pijedestal. Ljudi su to koji su bili duboko nesretni i izgubljeni, za razliku od nje. Njena nesreća bila je jedino nemogućnost pronalaska toliko žuđenog vremena za sebe, kako bi stvorila prilike za ono što voli.
Pazi čija mišljenja slušaš
Dopuštala je, radi egzistencije, da ju gaze oni koji nisu vrijedni spomena. Oni koji nisu kompetentni uopće nekome nešto govoriti, a opet nisu mogli šutjeti. Dopuštala je sebi da kopne, da se valja u živome blatu misleći kako će zauvijek ostati ondje gdje je. Toga se najviše i bojala, stagnacije na toj jednoj poziciji, bez napretka i bez nade, rame uz rame uz ravnodušnost.
Nije mogla postati kao oni. Nije si htjela dopustiti takvu vrstu tupila i patnje. Svatko od nas u sebi skriva različite darove. Svaki naš dar je unikatan, ne postoje dvije toliko slične osobe da bi pisale ili mislile jednako. Stvoreni smo da se međusobno nadopunjujemo i gradimo, da širimo svoja znanja i usavršavamo svoje darove. To, što oni nisu pronašli svoje darove, svoje ja, ne znači da nikada neće.
Ali, njezin jaz je bio toliko velik, da je doslovno egzistirala na samoj granici ludila. Nije mogla više gledati kako život prolazi pored nje. Diviti se onima koji su se usudili, koji zaista žive onako kako oni žele. Koji se bore za svoje snove, nebitno koju cijenu platili. Odlučila je čvrsto vjerovati u sebe, bez obzira što je malo onih koji vjeruju u nju. Odlučila je prestati se bojati tuđih kritika.
Jer, jedno su kritike koje ti upute osobe koje su i same nešto učinile, pomaknule se naprijed, a drugo su prazne riječi onih koji svoje sidro nikada digli nisu niti isplovili iz sigurne luke. Tad, kada su dani postajali sve duži i teži, kada se nada činila tako dalekom, kada su se suze skupljale i kotrljale po obrazima, tad je rekla dosta.
Koliko nas zaista živi svoje snove?
Koliko nas zaista živi svoje snove, koliko nas samo prihvaća ono što nam život nosi? Koliko smo zaista uljuljkani u taj komformizam, u neku lažnu sigurnost bez promjena? Zašto puštamo da nam život klizi niz prste, da nam svaki dan bude jednak, kada on to nije?
Svaki dan je nova prilika za izraziti se, nova prilika za disati punim plućima, nova prilika za rast. Nova prilika za smijeh, nova prilika za zahvalu. Nova prilika za uštipnuti se i čestitati si jer još postojiš, jer si još zdrav i još si tu. Imaš priliku svaki dan promijeniti sebe kako bi naučio prepoznavati prilike koje će ti doći na put.
Udarac je bio jak, prvo se osjećala bespomoćno, iznova izgubljeno i posramljeno. Uhvatila ju je panika, strah da neće biti dovoljno dobra miješao se sa strahom da će s vremenom izgubiti čar, izgubiti inspiraciju. Shvatila je, njen dar nitko ne može uzeti. Inspiracija je svaki novi dan, skriva se u toliko različitih sitnica. Ono što je bitno, jest da to što radiš radiš sa punim srcem. Tada, drugi ljudi primijete ono što činiš, tada šalješ svu svoju pozitivu na druge i dobiješ reakcije koje priželjkuješ.
Pomaknula se konačno, u smjeru koji je željela i sanjala. I ne, nije bilo nimalo teško. Bilo je nadasve lako jer to je ona, tu pretvaranja nema. Jedino što si je predbacila jest zašto je puštala da silne godine prođu, dok je talent stajao po strani, zanemaren.
Kreni, život ne čeka nikoga
Zato je bitno da kreneš. Bitno je usuditi se napraviti taj prvi i najteži korak, jer kasnije, obećavam ti, ide tako glatko i s osmijehom na licu. Kasnije prepreke ne smatraš preprekama, već izazovima koje znaš da ćeš položiti. Postaju ti motivacija da budeš bolja ti.
Gledaj, život ti može donijeti lijepe stvari i ako stojiš povremeno na mjestu. Ali, mnogo je ljepše i snažnije utisnuto u tebi, ukoliko se sam pobrineš za svoje glavne snove. Kada prođeš kroz trnje, blato, čemer i jad.. više ćeš cijeniti sebe i cijeniti sva iskustva što život čine životom.
Prihvati izazove koje ti život nosi, kao priliku da spoznaš i gradiš sebe. Prihvati izazove tako da se baciš u vatru kada treba, kako bi kao feniks izašao iz pepela bolji i sjajniji. Ako je netko drugi mogao i na tome putu zaista uspio, zašto misliš da ne možeš i ti?
Mjesto na tronu
Zašto misliš da mjesto na ”tronu” imaju samo odabrani? Nisu oni odabrani, oni su samo odabrali ne odlagati više sebe i svoj život. Oni su unijeli sebe i srce u sve što rade, te su došli do cilja. Možeš i ti, vjeruj mi. Na svijetu ima odveć puno prilika, i bogatstva za sve nas ukoliko se usudiš tražiti.
Stoga, usudi se, pođi na taj tajanstveni put još danas jer život nikoga ne čeka.
Jer danas je baš idealan trenutak za promjenu.
Danas si živ, danas si svoj.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.