Koliko često ti život odvali šamarčinu i gurne te preko ruba, kako bi pala na samo dno i progledala?
Ja tih momenata imam i previše. Negdje duboko se skrivaju, ali izvire s vremena na vrijeme, samo kako bi mi odvalili novi šamar. Valjda moja urođena naivnost i vjera da će te kroz život pratiti ok ljudi, ako se i ti trudiš biti fer prema njima. Ili me unazadi nada da će se ljudi s vremenom promijeniti.
Koliko si u tim momentima svoja, i kad nisi sasvim svoja? Koliko ostaješ svoja, kad u tim sekundama ti i dalje pripadaš njima, koji su te mijenjali, koji su te poružnili i razočarali?
Shvaćaš li, to “prokletstvo” koje nosiš u dubini, tu nemogućnost kompletnog odlaska, sama si skrivila? Znaš li, misliš da si tad sasvim svoja, ali ne vidiš istinu, ono što si sama prizvala i kreirala.
I miljama daleko, i godinama daleko, u tebi i dalje čuči njihov glasić.
Onaj koji te je prije tjerao na plač, na razdiranje vlastite duše i enormnu količinu boli. Taj isti glasić koji tako često i tako rado ignoriraš, zapravo podsvjesno i dalje upravlja tobom i tvojim emocijama.
Znaš, nisi očišćena do kraja. Znaš, prilikom tuga ili novih padova, ti glasovi u tebi podsjećaju na ono što si nekoć bila. Ne tražiš tad njih, ne žudiš za tim ljudima više. Ne. Ali, nedostaješ samoj sebi ponekad kakva si bila.
A oni su tu kao podsjetnik na to da nikada nećeš biti ista. Jer, da te nisu staklom rezali i ostavljali ožiljke utisnute u koži, da su samo ovlaš usnama prešli preko kože, ni osjetila ne bi te niti.. Niti povezanosti, niti osobnog pakla koji si prošla, niti prošlog vremena.
Pitaš se, koliko godina će trebati proći, da bi ti glasovi kompletno nestali i ugasili se, pustili te da budeš ona drukčija ti, kamo su te ionako odavno gurnuli time što su ti okretali leđa?
Ne smiju se ni oni, znaš. Isto tako, tvoje ideje i tvoj glas je ostao negdje duboko u njima.
Da ih podsjetiš na ono što su trebali učiniti i tko su jednom davno bili. Zato, vjeruj mi kada ti kažem, i kada misliš da si kompletno svoja, bila tad luda, bijesna ili tužna, nisi sama. I nisi u tim momentima isključivo svoja.
Grle te sva ona iskustva, ili te bacaju iznova na dno, kako bi se ovaj put sve jače borila i kopala da dođeš do zraka. Dođu, ušuljaju se u nas, kako bi ostali, kako bi ostajali bez daha od straha ponekad, kako bi pogledali istini u oči. Shvatili, da nijedan čovjek na svijetu nije kompletno svoj, i kada je zbrojen i pribran i najsretniji.
Ostaju visiti neke nevidljive niti, spone koje te tjeraju da nauštrb njima ideš još dalje i dalje, jer želiš postati već ona verzija sebe, ona u kojem smjeru su te gurnuli.
Šteta bi bilo, silna šteta nakon svega stati na jednom mjestu i ostati. Suđeni smo si svi, takvi napola svoji i ponekad prividno kompletno svoji. Da se međusobno nadopunjavamo, zbrajamo i oduzimamo, kudimo i ohrabrujemo. Utisnuti smo svi kao najljepše i najbolnije tetovaže na koži – drugima na duši, kao što su i oni nama.
Zato, zapitaj se, jesi li svoja kad misliš da si kompletno svoja?
Izvor: Moja škrinjica ludosti ( i pokoje mudrosti)
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.
