“Kad u vodu ubacis komadic krede, nastane cijeli sareni cirkus. To se topi, razmazuje, prsti, tone, pliva….to je zenski mozak na djelu.”
Ubacis komad stiropora u vodu- ne dogada se nista. N i s t a! Pluta po povrsini, ne upija vodu, ne uranja, ne mijenja boju….to je muski mozak.
Kad on njoj kaze “dobro jutro!”- njen mozak skenira ton, boju glasa, govor tijela, namjeru, dikciju, pogled, temperaturu tijela, krvnu sliku i sistolicki tlak. Nad glavom joj lebdi znak pitanja i totalno je zbunjena, iako si joj pozelio “dobro jutro” svakog dana posljednjih 15 godina.
Kad ona njemu kaze “dobro jutro!”- on odgovori mrtav hladan! Ni malo zbunjen, niti malo iznenaden. Boli ga cosak za njenu namjeru, boju glasa ili ton. Dobro jutro za dobro jutro. Tocka.
Kako dvije tako različite tvorevine sastaviti u zajednički život?! Kako spojiti ta dva svijeta u jedan, a da su oboje sretni?!
Ona treba voljeti njegovu jednostavnost, oprati mu ves, pobrinuti se da jede, paziti da se osjeća vazan, voljeti njegove sale, slušati monologe o prijateljima, poslu i roditeljima. Znati da je njemu jednostavno potrebno da ga se obožava.
On mora voljeti sve njene boje i temperature, sve strahove i sva veselja. Mora znati napraviti da se ona osjeća zasićeno, voljeno i obožavano.
To je ljubav, ona vrsta koje vise skoro da i nema. Onakva kakvu jos vidamo samo u crno/bijelim filmovima. Ljubav vulgaris. Cista, jednostavna, razložna i neophodna.
Svi je želimo dobiti, ali nismo je spremni dati. Svi patimo ako je nemamo, ali ne razmišljamo pati li druga strana bez nje. Sebicno? Daaa, jako samozivo i sebično….ali koga briga kad imamo posla oko sebe samih. Njegujemo svoj ego, velicamo vlastitu ispravnost i uzdizemo se na tron nepogresivosti.
Ulazimo u brakove i izlazimo iz njih- kao sto ulazimo i izlazimo iz ducana. Stvaramo pritom djecu, pa se kunemo i u ljubav prema njma, a onda im oduzmemo mir, sigurnost, oca i mater, razbucamo im dom i napravimo kaos od zivota.
Cak ne osjecamo ni griznju savjesti.
Zato, ako nisi pozelio obrisati njene suze kad si na nju ljut, ako nisi pozelio provesti vecer s njom umjesto biti sa prijateljma vani, ako nisi znao napraviti da joj sjaje oci kad te gleda- priznaj da je nisi volio i idi. Ne obaziri se, samo nestani.
I ti isto, ako ti nisu simpatične njegove sale, ako zelis sama mijenjati plinsku bocu u štednjaku, ako nikako ne podnosis njegove prijatelje, ako se nisi spremna potruditi zbog njega- priznaj da ga nisi voljela i odi. Samo otidi i nemoj se okretati. Hodaj!
Ljubav je ono sto te tjera da se preispitujes, procjenjujes, popravljas, mijenjas i nadogradujes. To je ono kad ju branis i cuvas od svih, ono kad ga zelis zagrliti i kad si ljuta na njega.
Tko tako volio nije, nije uopće volio.
Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me bocnuo netko kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂
Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Zloba je štetna za jetru, a patetika… patetika je tek tihi ubojica duše.