Kruh naš svagdašnji

Upeklo sunce vrelog srpanjskog dana. Stari mačak lijeno se vuče dvorištem, tražeći hlad za nadolazeću popodnevnu sparinu. Zrak treperi od vrućine, mateorolozi opet najavljuju temperaturnu apokalipsu, sve se povuklo u hladovinu osim vrijednih pčelica koje od cvijeta do cvijeta bijele djeteline koja se raskošno šepuri dvorištem, vrijedno sakupljaju slatke nektare.

Iz kuhinje dopire miris pečenja. Uvijek me začudi kako je tako malo potrebno da nas vrati i desetljećima u prošlost; neki zvuk, miris, osjećaj… I sve je opet tu, tako stvarno kao da se događa sada, ovaj čas.

Malo selo na granici Podravine i Prigorja tada je disalo punim plućima. Iz skoro svake kuće čula se graja djece, a jutrom nas je budilo mukanje krava, jer vjerovali ili ne, točno su znale kada je vrijeme hranidbe i glasno se javljale jutrom uvijek u isto vrijeme. Sada nas budi sirena pekara koji svakodnevno, ranim jutrom, u selo dovozi svježi kruh. A kome bi tada i prodao taj kruh? Svaka je kuća imala zemlju i stoku. Svaka je kuća imala pšenicu i čekala urod od kojeg je u mlinovima urod mijenjala za brašno od kojeg se pekao domaći kruh i pravila domaća tijesta.

E to je bio kruh… A tek korica, hrskava, slasna, bolja od bilo kojeg kolača. A sve pečeno u štednjaku na drva. Sjećam se, baš zbog ljetnih vrućina, kuhalo se od ranih jutarnjih sati, da bi se peć zagasila već do podneva. I nitko se nije žalio koliko je vruće i ni jedna kuća tada nije imala klimu niti znala što je to.

Kruh naš svagdašnji

Život u skladu s prirodom

Znalo se što je ljeto a što zima i živjelo u skladu sa godišnjim dobima.

Neki baner

Srpanj se čekao sa strepnjom. Od jeseni bi seljak gledao u nebo, a naročito ljetnih mjeseci, da mu žito uspije i dođe „k ruci“. Kombajni su bili rijetki i imali su ih samo „veliki gazde“ i čekalo se danima da dođe u selo, a tada bi obično žetva trajala i po nekoliko dana, sve dok i zadnja vlat žita ne bi bila požeta.

Traktor i prikolica bili bi spremni i dan prije no što se znalo da kombajn dolazi u selo. 

Domaćice bi se užurbale taj dan od ranog jutra, jer trebalo se spremiti kombajnerima najbolje što se imalo u kući, nije red da ljudi ostanu gladni.

Nije svaka kuća imala frižider, pivo se hladilo u kanti spuštenoj u bunar.

Kruh naš svagdašnji

Kada bi kombajn krenuo sa žetvom, majka i ja, tada već pristali djevojčurak, počele bi sa pakiranjem hrane u pletene košare: pečenje koje bi zamirisalo cijelo dvorište, dinstane mahune i kiseli krastavci, oni pravi domaći, mirišljavi, što se kisele na suncu dva dana uz mnoštvo komina koji im daje pravu aromu, baš za tu priliku. I nezaobilazni kolači: domaći štrukli od sira ili jabuka petrovača netom pečeni.

Sve bismo prekrile novim čistim kuhinjskim krpama i krenule pješice utabanom stazom niz livadu, pa uzbrdo prema šumi zvanoj Dijel, prema polju gdje se vršila pšenica. Nerijetko bi uz šumsku stazu provirio i po koji vrganj, što nam je bilo dodatno veselje.

Težak rad, ali s ljubavlju

Odmarale bismo se i nekoliko puta do našeg odredišta jer košare koje smo nosile nisu bile ni malo lake. Kada smo stigle, posao je već bio skoro gotov, otac bi mjerkao količinu žita u prikolici i već pravio planove koliko može prodati a koliko treba ostaviti za potrebe domaćinstva cijele godine.

Prostrle bi bijeli stolnjak pod hladovinu stare kruške. Stolnjak je morao biti bijeli i besprijekorno čist  i ispeglan jer to je govorilo o domaćici više od same pripremljene hrane. Tanjuri, hrana, piće, sve je bilo na tom improviziranom stolu. Nikome nije smetao pokoji mrav koji bi se radoznalo prošetao stolnjakom i zatim vratio u sigurnost trave.

Jelo se i raspravljalo o svemu: politici, sportu, ljudima, mukama u poljoprivredi…a kada se završilo, svatko bi krenuo svojim putem; kombajneri u neko drugo polje a mi kući da spremimo žito, zahvalni i Bogu i majci prirodi da je sve dobro prošlo.

Kruh naš svagdašnji

A selo je i dalje tu…

Selo je i dalje tu. Ranim jutrom pekar iz obližnjeg grada razvozi kruh jer rijetko ga više tko peče u selu. Rijetko tko i ma pšenicu, a tko je ima, rijetka su mlinovi gdje je može zamijeniti za brašno.

Dalje, u drugim selima, pšenica je postala isključivo komercijalan proizvod. Nije rijetkost da selo ima kombajna koliko i kuća… I ne mogu da se ne upitam: jesmo li to postali zemlja bogatih seljaka, ili to da svaka kuća ima kombajn za vlastitu upotrebu, zapravo govori kakvi smo to ljudi postali?

#BLOG piše Na Marginama Duše

Neki baner