Lucia Fonseca: Kvazi žrtve

Imam kolegu koji mi je kao brat. Prošao je dosta toga u zadnje vrijeme. Dosta loših stvari. Ali nikad to ne bi pomislili kad ga vidite. On je jedan od onih rijetkih ljudi što ne žele zamarati druge svojim problemima. Uvijek djeluje vedro i spremno za zajebanciju.

U zadnje vrijeme ipak primjećujem promjene kod njega. Snužden je. Umoran.

Ali i dalje se zajebava i nasmijava ljude oko sebe. I dalje je potpora svima nama. Jer bez obzira na sve nedaće, bez obzira na umor (i kad kažem umor, ne mislim na onaj umor kad vam fali sna, mislim na onaj umor kad vam je dosta borbe) on i dalje gura, i dalje se ne da, i dalje se trudi i radi na sebi, pokušava osigurati bolju budućnost za sebe i svoju obitelj. Radi, uči i smije se. I znam da će jednoga dana uspjeti. Znam da će ostvariti sve svoje snove jer neće odustati.

S druge strane, znam masu ljudi koji se ne trude.

Stoje na istom mjestu bez da išta pokušavaju promijeniti i kukaju. Nemojte me krivo shvatiti, svi mi kukamo. Volimo se požaliti. To nam je valjda tako urođeno. I mislim da je ok požaliti se tu i tamo, podijeliti s nekim svoj teret, olakšati si dušu. Ali onda pokušaš promijeniti svoju situaciju.

Razmisliš o svim mogućim opcijama i nađeš neki izlaz. I možda tražeći taj izlaz učiniš još koju grešku i zakopaš se još dublje, ali ne odustaješ. Ideš dalje ka svom cilju i kad tad stigneš do njega.

Ali neki ljudi ne. Neki ljudi uživaju u tome da kukaju.

Doslovno vam piju krv na slamčicu svojim žalopojkama. I ne pokušavaju promijeniti svoju situaciju. Jer oni se hrane dramom. Samo zato što žele da ih se sažalijeva. Uživaju u tome da ih se gleda kao žrtve. Zamarat će vas uvijek istim temama i pokušati vas uvjeriti kako je njima najteže. I nitko nije bitan osim njih. Nikome nije teško kao njima.

Neki baner

Nekoć sam padala na takve spike.

Pokušavala pomoći takvim ljudima iznova i iznova. Ali s vremenom sam shvatila da takvim ljudima nema pomoći. “Ne možeš pomoći nekome tko sam sebi ne želi pomoći.”

To je jedna jako vrijedna lekcija za koju mi je trebalo puno previše vremena da ju naučim. Ali naučila sam ju. I sad se klonim takvih osoba. Klonim se svih žednih tuđeg sažalijevanja. Jer ne želim više svoje vrijeme provoditi s ljudima koji sišu svu energiju iz mene. Radije se posvećujem ljudima koji se bore i trude postići nešto u svom životu. Kao kolega s početka priče.

Nijedna prepreka nije ne savladiva. Uvijek postoji izlaz. Samo je potrebno biti ustrajan.

I možda ne možemo uvijek nabaciti osmjeh na lici jer nekad smo zaista preumorni od borbe, ali to ne znači da možemo i trebamo odustati. Jer uvijek postoji sutra. I premda zvuči kao klišej, poslije kiše uistinu dolazi sunce Vjerujte mi da dolazi.

Neki baner