Laž je laž?

Laž je laž preapsolutna je definicija za ljudski rod i svijet koji smo stvorili. Pa smo raščlanili laži na vrste. Prilično je ironično moralizirati porijeklo, uzroke i ciljeve laži. Ali, izgleda da nije sve crno-bijelo. I zaista, u ovoj modernoj svakodnevnici vrijedi zapitati se koliko laži izgovorimo, pomislimo ili pak čujemo?

Vrste laži

Studija provođena od tima znanstvenika na 100 odraslih osoba u SAD-u – objavljena u časopisu Journal of Experimental Psychology pokazuje da postoje dvije glavne vrste laži – sebična i društvena.

Kako sami epitet govori, prva je zbog sebičnih razloga, a druga je kako bismo pomogli drugima ili pak izbjegli da se ne uvrijede. Jeruzalemski tim, uz stručnjake sa sveučilišta u Chicagu i kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, utvrdio je i treću vrstu laganja koja uključuje one laži koje služe za održavanje dobrog ugleda i reputacije. Te laži, paradoksalno, pomažu da izgledamo vjerodostojno i istinito.

Brendirano, dakako. Tu nije motivacijski pokretač pohlepa, ali je uzrok i dalje u sebičnim razlozima – ugled i reputacija. Tu, kažu rezultati istraživanja, metalitet igra vodeću ulogu.

Kad nas bijele laži zaviju u crno?

Škakljivo je razglabati o moralitetu ili štetnosti bilo koje laži. No, meni zapinju u uhu i grlu ove takozvane dobronamjerne. Bijele. Nikako da ih probavim. Vjerojatno jer promatram njihov uzrok kao krajnje ohol, a u kamuflaži višeg moralnog cilja. Od moraliziranja svih nas grešnika jedino je gore lažno moraliziranje čiji uzrok leži sirov, duboko u sopstvenoj sebičnosti. Barem što se tiče korištenja bijelih laži u privatnim odnosima. Bijele laži su svakodnevno prisutne i mnogima služe kao sredstvo i alat za olakšanje života. Odnosa. Izbjegavanje sukoba. I slično. Sistem i društvo, administrativni šalteri i socijalne procedure nas uistinu nerijetko tjeraju na prešućivanje ili pak iskrivljavanje istina kako bismo dobili taj papir, pečat, žig, ili slično. No, ono što ja teško probavljam jesu te neistine u privatnim i bliskim odnosima.

Naime, dobronamjerno lagati, prešutiti ili iskriviti istinu u svrhu zaštite bliske osobe za mene izgleda kao oduzimanje moći i slobode izbora toj istoj osobi. Oduzimanje prava – pa čak i na povredu. A istovremeno, onom tko laže pruža osjećaj kontrole i moći nad osjećajima te osobe kojoj se laže. Sve to vodi do pitanja: odkud i zašto bi si itko dao pravo i toliku ulogu oduzimati pravo druge osobe da proživi i doživi ono što mora, što je očigledno čeka?

Malo je uobraženo štediti druge ljude u svrhu njihove zaštite, a istovremeno sebi stavljati medalje dobročinitelja ili zaštitnika godine. Ta oholost očigledno počiva u sebičnoj pohlepi čovjeka da se osjeća korisnim. Sačuvajmo se lažnog dobročiniteljstva i morala.

Nema koristi u oduzimanju tuđih sloboda ni zadiranju u tuđi osobni prostor i put. Svatko mora proći ono što mora proći. Povrede kad tad očekuju svakog od nas. I veća povreda je kad te netko blizak „štedi“ lažima nego da te izloži istinama i okolnostima kakve one uistinu jesu. U prvom slučaju će se možda odgoditi, ne izbjeći, nego odgoditi, bol i suočavanje sa stvarnom slikom. A u drugom slučaju, razvit će se mogućnost reakcije na te okolnosti i razvoj otpornosti pojedinca na svake slične buduće reakcije.

Laži koje volimo

Ne znam u koju kategoriju bismo stavili laganje samima sebi, ali i to je pri samom vrhu katastrofičnih posljedica u piramidi vrsta i podvrsta laži. Samozavaravanje je dosta…tražim pravu riječ… Opasno? Opasno.  

Laži koje izgovaramo sami sebi direktno se poigravaju s našim identitetom, stoga tu postoji ogroman prostor za gubitak kompasa. Gubitak sebe i svoje sjene. Od tog da se uvjeriš da te on ludo voli dok te istovremeno hrani mrvicama koje ne bi održale ni mrava na životu… Od tog da idealiziraš neko prijateljstvo dok su aktualni stvarni događaji bliži priči o Judi…

Od tog da iskriviš totalno neku svoju priču/dogodovštinu kako bi slušateljima tvoj život ličio na premijeru… Od tog da iskrivljenom i mutnom percepcijom, svoj ili nečiji shitty postupak pravdaš traumama iz djetinjstva izbjegavajući svoju ili njihovu osobnu odgovornost… Od tog da sebi ponavljaš da nešto ne možeš, da nisi dovoljno dobra… I tako dalje. I tako bliže. Sve su to svojevrsne laži. I samozavaravanje. Nagomilano i potiho ono mijenja naš identitet i gradi nas u osobu koju možda ne želimo biti.

Osobu nestabilnih naličja i poljuljanih temelja. Iznova me opale riječi Dostojevskog u nastavku: „Čovjek koji laže sebi, i vjeruje u svoju laž, postaje nesposoban da prepozna istinu, u sebi ili u ikome drugom, i naposljetku gubi poštovanje za sebe i za druge.

Kada nema poštovanja za nikoga, ne može više da voli, i u sebi, povinuje se svojim impulsima, odaje se najnižim formama užitka i ponaša se na kraju kao životinja u zadovoljavanju svojih poroka. I sve to dolazi od laganja – drugima i sebi.“

Zato je opasno lagati samome sebi. Ove riječi pomogle su mi da shvatim sebe, puno ljudi oko sebe i u svom životu.  Svi smo mi nekad životinje u zadovoljavanju svojih poroka. Zato vrijedi izaći iz vlastitog ega i ugledati istinu. Ne onu koju smo povjerovali. Nego onu koja jest.

Gubitak povjerenja

Krajnja posljedica bijele ili koje god laži naposljetku je gubitak povjerenja. Kiksav ulog – gigantski gubitak. Još jedan mindblowing quote: „Nisam uzrujan što mi lažeš, nego zato što ti više ne mogu vjerovati.“ Koliko vas su ove riječi prošle niz kralježnicu?

I koliko ljudi biste ih mogli reći? Lažima riskiramo gubitak povjerenja, a samim time i odnosa. Sa sobom i drugima. Sva ta cjepidlačenja o vrstama i podvrstama laži govore dovoljno o kolektivnom stanju svijesti. Svi smo svjesni da su laži sveprisutne. Ne znam postoji li dobronamjerna laž?

Osim onih koje se koriste kad se priprema suprise birthday party ili neko tajno iznenađenje koje će sigurno usrećiti drugu osobu. Kad bi barem laži ostale samo na toj razini i u toj vrsti. Sve ostalo jednostavno su kiksavi ulozi, a gigantski gubitci… Laž je laž. Ili?