Um mi je trenutno prazan. A zapravo toliko toga osjećam… Ne znam da li bih trebala tako pisati. Ja koja obično pišem samo stihove.
Previše je promjena u meni. Nije to čak ni reset mozga, samo overflow misli. Zato mi je trebala stanka. Da ne mislim o ničem. Da to budem samo ja.
I da ne stavljam svoje emocije u rime.
Neke stvari u početku nemaju smisla. Ali kad se kasnije vratiš i još jednom ih odvrtiš, na onom starom, poznatom mjestu. Kad odvrtiš film – postanu duboke, realne, stvarne, previše pune krvi koja ti kola venama.
Previše je nas u svemu tome, previše stvarno da bi bio san ili neko sjećanje. Kažu da prošlost treba ostaviti iza sebe ali ti si moje danas i sutra i jučer. Iako nisi ovdje kraj mene i ne držiš me za ruku, osjetim te… Osjetim da nemaš smisao, da se gubiš a ja tako nemoćna. Preostaje mi samo čekati. Dok zapravo ni ne znam što iščekujem?
Ima li smisla čekati nekog tko ne zna da je voljen. Tko se izgubio i ne može pronaći svoj put kući? Kao da satima stojim na prozoru svoje duše i gledam u cestu na kojoj se mimoilaze ljubavi, a moje nema.
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!